среда, 2. децембар 2020.

KAKO DA OTKRIJEMO STVORITELJA

 



Stvoritelj je priroda, a ne neko božanstvo koje sedi tamo negde. Stvoritelj je svojstvo davanja, svojstvo ljubavi. Danas su svi pozvani da otkriju Stvoritelja, da otkriju ljubav i povezanost između nas. Jedan od najvećih živih kabalista danas, u želji da se ova nauka približi baš svakoj osobi, dao je čak i da se napravi animirani film kao poziv i podsticaj da učimo ovu nauku. Učimo zajedno sa svojom decom, jer će nam ona pokazati kako je učenje velika radost.  

недеља, 29. новембар 2020.

SLOBODA VOLJE

  

Dragi roditelji, učimo zajedno sa svojom decom. Deca su inače vaši veliki učitelji jer izvor ljubavi je u vašem domu. Njihova iskrenost, maštovitost i radoznalost će probuditi vašu želju da ih vidite srećne i radosne. Povežimo se i na ovaj način u cilju da zajedno razumemo šta nam je potrebno da bi ispunili smisao našeg života.     

субота, 28. новембар 2020.

TELO I DUŠA

 


Ovo je ozbiljna nauka, nauka koja nam je potrebna za život, za razumevanje sebe i drugih kako bi uspostavili ljubav među nama i sklad za kojim svi tragaju, što je najvažnije na svetu. To što je najvažnije nisu nas učili dok smo bili mali, nisu nas učili ni u školi, ni na fakultetu, i zato smo prolazili kroz život uz prepreke i teškoće koje su nam donosile veliku patnju i mnogobrojna pitanja: zašto mi se dešava baš ovakav život, zašto meni, šta je smisao svega toga…? Mnogi od nas su pokušavali da proniknu u te tajne i na tom putu su otkrili ovu nauku. Sada je došlo vreme da svi moramo da učimo kako ispravno živeti život. 

Ovi crtani filmovi su pre svega namenjeni odraslima, koji su na teži način učili lekcije u svom životu, ali i našoj deci koja, nemojte se iznenaditi, to već znaju, i mnogo lakše uče od nas. To će i njima biti korisno, jer će kad odrastu moći da osete šta im je zaista potrebno, time što će ove slike i reči utisnute u njihovo biće pokrenuti procese istinske povezanosti sa drugim ljudima. U tome i jeste smisao i svrha našeg postojanja. 

уторак, 25. август 2020.

BAJKA O DOBROM ČAROBNJAKU


Bajka o dobrom čarobnjaku

Znate li zašto samo stari ljudi pričaju bajke?
Zato što je bajka najveća mudrost na svijetu!
Jer, sve prolazi, a samo prave bajke ostaju...
Bajka – to je mudrost.
Da bi se ispričale bajke, potrebno je veoma mnogo znanja.
Treba vidjeti ono što drugima nije vidljivo.
A za to treba dugo živjeti.
Otuda,  samo stari ljudi znaju da pripovijedaju bajke.
Kao što je rečeno u glavnoj, drevnoj i velikoj knjizi čarobnjaštva:
"Starac – to je onaj,  koji je stekao mudrost!" 


A, djeca...
Ona mnogo vole da slušaju bajke,
Zato što imaju maštu i um i pitanja  o svemu,
a ne samo o onom što svi vide.
I, ako je dijete odraslo, ali još uvijek vidi
ono što drugi ne vide,
ono zna da je mašta – istina!
I, ostaje dijete, mudro dijete –
- "Starac koji je spoznao mudrost",
kao što je rečeno u velikoj drevnoj knjizi čarobnjaštva –
- Knjiga Zohar.

Jednom je živio čarobnjak.
Veliki, poseban, lijep i vrlo, vrlo ljubazan...
Ali, bio je sam i nije bilo nikoga
ko bi bio pored njega.
Nije bilo nikoga s kim bi mogao da se igra,
kome bi  mogao da se obrati,
 ko bi, isto tako, obratio pažnju na njega,
i s kim bi mogao da podijeli,
 sve što ima.

 I, šta je mogao da uradi…?
Jer, jako je tužno biti sam!

Zamislio se: "A, što ako stvorim kamen,
makar vrlo mali, ali lijep?
Možda će mi to biti dovoljno?
Milovaću ga i osjetiti
da postoji neko pored mene,
i tada će nam oboma biti dobro,
Jer jako je tužno biti sam…”

Načinio je "Puc!" svojim čarobnim štapićem,
i kamen se pojavio pored njega,
tačno onakav kakav je zamislio.
Gleda on kamen, grli ga,
ali kamen ne odgovara, ne miče se.
Čak i ako ga udari ili pomiluje -
kamen ostaje onakav kakav je bio, neosjetljiv!
Kako da se sprijatelji s njim?


Čarobnjak je počeo da stvara još više kamenja.
Drugačijeg i različitog.

Stijene i planine, tlo i kopno,
Zemlju, sunce i mjesec.
Ispunio je čitav svemir kamenjem –  
no, sve  je to  bilo kao jedan kamen –
nema od njih nikakvog odgovora.
I, osećao se kao i prije,
Jako je tužno biti sam...

Čarobnjak je pomislio:
"Možda da umjesto kamena stvorim rastinje – 
- recimo, lijep cvijet?
Zalivaću ga,
iznijeću ga na vazduh, na sunce,
brinuću o njemu –  
- cvijet će se radovati,
i biće nam dobro zajedno, 
jer, jako je tužno biti sam…”


Načinio je "Puc!" čarobnim štapićem,
i pred njim se pojavio cvijet,
tačno onakav kakvog je zamislio.
Od radosti počeo je da pleše pred njim,
a, cvijet niti pleše, niti se vrti,
kao da ga i ne osjeća.
Cvijet reaguje samo na ono što mu čarobnjak daje:
kad ga čarobnjak zalije - oživi,
ako ga ne zalije - umire.
Kako to da tako škrto uzvraća čarobnjaku
koji je spreman da dȃ cijelo svoje srce! 
Ali, nema kome...
Šta da uradi?...
Jer jako je tužno biti sam!...

Čarobnjak je počeo da stvara sve vrste biljaka,
velike i male, vrtove i šume, gajeve i polja...
ali, sve one su kao jedna biljka -
- ni na koji način mu ne uzvraćaju.
I, kao i ranije, jako je tužno biti sam...


Mislio je čarobnjak, mislio i smislio:
"A, ako stvorim životinju?
Koju? Najbolje psa. Da, psa!
Malog, veselog, umiljatog.
Stalno ću se igrati s njim,
ići ćemo u šetnju i moj pas će trčati
i ispred, i iza, i oko mene.
A kada se budem vraćao kući, u svoj dvorac,
u naš dvorac,
pas će otrčati ranije da bi me dočekao,
i biće nam tako dobro zajedno,
jer jako je tužno biti sam!”


Načinio je "Puc!" svojim štapićem,
i pas se pojavio pred njim,
tačno onakav kakvog  je i želio.
       Počeo je da se brine o njemu.
 Davao mu je hranu i vodu, grlio ga,
kupao i izvodio u šetnju – 
činio je sve za njega...
Ali, pseća ljubav...
sva je bila jedino u tome
da bude uz njega,
da leži kod nogu, da ga slijedi.
Čarobnjak je sa žaljenjem vidio
da čak ni pas,
s kojim se tako dobro igra,
takođe nije u mogućnosti da mu uzvrati takvu ljubav
kakvu on njemu daje.
Jednostavno, pas ne može da bude njegov prijatelj,
jer ne može da cijeni
šta on radi za njega!
A, to čarobnjak toliko želi!


Počeo je oko sebe da stvara
ribe i guštere, ptice i sve životinje.
Ali, bivalo je samo još gore:
niko ga ne razumije,
i kao i ranije, jako je tužno biti sam...

Dugo je razmišljao čarobnjak i shvatio:
"Pravi prijatelj može biti samo onaj,
kojem ću uistinu biti potreban
i koji će me tražiti.
To mora da bude neko,
ko može da živi poput mene,
ko sve može da radi kao i ja.
Da može da voli kao ja,
da razumije kao ja.
Samo tada  će on moći da me razumije. 

Ali, da bude poput mene? ...Hmmm...
Ko  može da bude poput mene?
Da  može da cijeni ono što mu dajem,
da može da  odgovori na isti način,
jer i čarobnjaku je potrebno da bude voljen.
Ko bi mogao da bude takav
da nam zajedno bude dobro,
jer, jako je tužno biti sam!...”

Čarobnjak je pomislio:
"Možda je to čovjek?
 Istina ... što ako je upravo on taj
koji može da mi postane blizak, i moj prijatelj,
koji može da bude poput mene. 
Samo je potrebno da mu se pomogne u tome,
i onda će nam zajedno biti dobro,
jer, jako je tužno biti sam!...


Ali, da bi nam zajedno bilo dobro,
čovjek prvo mora da osjeti,
šta znači biti sam, bez mene,
da osjeti isto što i ja... bez njega.
Koliko je tužno biti sam!..."

 

Ponovo je čarobnjak načinio "Puc!",
i pojavilo se daleko od njega mjesto, 
i u njemu – čovjek...

No, čovjek je toliko daleko od čarobnjaka,
da čak ni ne osjeća da postoji čarobnjak,
koji ga je stvorio i stvorio sve za njega:
kamenje, biljke, životinje i ptice,
kuće i planine, polja i šume,
mjesec i sunce, kišu i nebo,
i još mnogo toga... cijeli svijet...
Čak i fudbal i računar!
Sve to čovjek ima…
Ali, čarobnjak je ostao sam...
A, jako je tužno biti sam!...


A čovjek... čak ni ne sumnja
da postoji čarobnjak
koji ga je stvorio,
koji ga voli,
koji čeka i zove ga:
"Hej, zar me ti ne vidiš ?!
Jer to  sam ja… ja koji sam ti sve dao,
dođi k meni!
Zajedno će nam biti tako dobro,
jer jako je tužno biti sam!...”

Ali, kako može čovjek,  kojem je i ovako dobro,
koji ima čak i fudbal i računar,
i kojem je čarobnjak nepoznat,
da odjednom poželi da ga pronađe,
da ga upozna,
da se približi i sprijatelji s njim,
da ga zavoli i da mu bude prijatelj 
da bude blizak njemu,
i da kaže čarobnjaku:
"Hej! .. Čarobnjaku!
Dođi kod mene, zajedno će nam biti dobro,
jer jako je tužno biti bez tebe, sam!...”

Jer, čovjek poznaje samo one, koji su kao on,
i samo ono kako je u njegovom okruženju.
Zna da mora da bude kao svi: 
da radi ono što rade svi, 
da govori onako kako govore svi, 
da želi ono što žele svi. 
Velike - ne ljutiti, već ih lijepo zamoliti.
Kod kuće - računar, vikendom - fudbal,
i sve što želi, on ima.
I, zašto bi uopšte znao,
da postoji čarobnjak
koji je bez njega tužan?...

No, čarobnjak je dobar i mudar.
Neprimijetno posmatra čovjeka ...

...I, u posebnom trenutku...
Tiho, tiho, polako, pažljivo
načini…
"Puc!" svojim štapićem,
i gle, čovjek ne može
da živi kao prije,
a, ni fudbal, niti računar
ne raduju ga više,
i želi, i traži nešto,
još uvijek ne shvatajući šta je to 
čarobnjak probudio malenim štapićem
u njegovom srcu govoreći mu:

 

"Dođi,
dođi kod mene, zajedno će nam biti dobro.
Jer, sada je i tebi tužno da budeš sam!..."

I, čarobnjak, dobar i mudar, 
ponovo mu pomaže:
načini samo "Puc"! – 
i, čovjek već osjeća,
da negdje postoji čarobni dvorac,
pun svakakvih dobrih čuda,
i tamo ga sam čarobnjak čeka, 
i samo zajedno će im biti dobro. 

No, gdje je taj dvorac?
Ko će mi pokazati put do njega?
Kako da se sretnem s čarobnjakom?
Kako da ga pronađem?

Stalno je u njegovom srcu: "Puc!"... "Puc!"
I, on više ne može ni da jede, ni da spava,
svuda vidi čarobnjaka iz dvorca,
i uistinu, više ne može da bude sam
i, zajedno će im biti tako dobro!...


No, da bi čovjek postao poput čarobnjaka:
mudar, dobar, drag, vjeran…
on je dužan da zna da radi sve
šta čarobnjak čini,
i dužan je u svemu da bude poput njega

Ali, "Puc!" više ne važi – 
to  čovjek mora sam da nauči.

Ali kako?...

Zato čarobnjak neprimjetno... pažljivo,
sporo... nježno...
"puc - puc ... puc - puc"...
polako vodi čovjeka,
prema velikoj drevnoj knjizi čarobnjaštva,
Knjiga Zohar... 
i, u njoj su svi odgovori  na sve-sve,
čitav put, kako sve treba da se radi
kako bi na kraju bilo sve dobro,
Koliko dugo možeš da budeš sam…

I, čovjek žuri, brzo, brzo
da se probije u dvorac, da upozna čarobnjaka,
da se sretne s prijateljem,
da bude pored njega,
da kaže njemu: "I, gle...
zajedno će nam biti tako dobro,
jer jako je tužno biti sam... "


Ali, oko dvorca je visok zid
i, strogi čuvari su na njemu 
i, što se čovjek više penje uz zid,
to ga grublje odguruju,
i on bolnije pada
bez snage i prazan
jauče čarobnjaku:
"Gdje je tvoja mudrost?
Zašto me mučiš?
Zašto si me zvao k sebi?
Zar ti je loše sa mnom?
Zašto si učinio tako
da mi bude loše bez tebe?"

No, iznenada osjeti: "Pu...uc!" - i ponovo
on teži naprijed, ka vrhu zida.
Da zaobiđe čuvare i popne se na zid,
probije se kroz zatvorena vrata dvorca,
i nađe svog čarobnjaka ...

I, od svih udara i neuspjeha
stiče snagu, upornost,
mudrost.
Odjednom iz razočaranja želja raste...
On uči da sam radi sva čuda,
koja čini i čarobnjak,
on sam uči da stvara ono,
što je samo čarobnjak mogao!

Iz dubine neuspjeha raste ljubav,
i on više od svega želi  samo jedno:
da bude sa čarobnjakom, da ga vidi,
da mu sve da, a da ništa ne traži zauzvrat.
Jer, samo tada će mu biti dobro.
I, nije mu moguće da više bude sam! 

I, kad mu više nije moguće da bude bez njega,
otvaraju se najveća vrata,
i, iz dvorca u susret njemu,
žuri čarobnjak, govoreći:
"Dobro! Gdje si bio! Dođi meni!
Kako će nam sada biti dobro,
jer znamo, kako je loše,
kako je jako tužno biti sam!"

Od tog trenutka, oni su zauvijek zajedno 
vjerni, nerazdvojni i dragi prijatelji,
ne postoji  uzvišenijeg i dubljeg osjećaja nego što je njihov,
i, samo im ljubav ispunjava srca
i niko ne može da se sjeti 
toga kako je jako tužno biti sam! 


Ako neko u svom srcu, tiho, tiho osjeti:
 "... puc  ... puc"
(Osluškujte svi pažljivo)
i, da je u životu najvažnije - susret sa čarobnjakom,
povezati se, spojiti se s njim,
i da će vam jedino tada biti dobro,
a sada, dok je tako teško i loše...
obratite se za pomoć čarobnjaku


Ja čekam…
vaše "Puc - Puc"...


Autor:
  Dr Mihael Lajtman

петак, 10. јул 2020.

PUTOVANJE KAKAO ZRNA


Putovanje kakao zrna
Autor Crystlle Medansky

U predivnoj Obali Slonovače, sitne ružičaste latice, stajale su zgrčene na deblu visokog stabla. Ubrzo, latice su prerasle u voćne mahune u kojima su se nalazila mala zrna krem boje. Farmeri koji su ih gajili, pažljivo su uklonili zrele plodove sa stabla i nosili ih na kraj prašume da se osuše. Sitna zrna, bila su isporučena širom sveta kako bi se od njih napravila ukusna čokolada!

Zrno Kakaa bilo je jedno od tih malenih zrna. Svakog dana je mirno i bezbrižno sazrevalo unutar tople mahune. Zrno Kakaa je bilo veoma srećno što će uskoro postati čokolada uostalom, svi vole čokoladu!

Ali daleko, u velikim gradovima, svetski lideri bili su veoma uznemiireni.

"Moji sunarodnici", govorile su vođe. „Izmislili smo plan koji će svima nama doneti veliku radost! Otkrili smo da ako svaka država uzgaja kakao za sebe, mi više nećemo morati da se oslanjamo jedni na druge kako bismo napravili čokoladu. To znači da ćemo svi imati više čokolade za sebe!"

"Ura, još čokolade za nas!" povikao je narod. "Učinimo to!"

U želji da zadovolje rastući apetit za čokoladom, radnici su požurili da izgrade nove fabrike čokolade. Kada su jednom započeli sa radom, pridružilo im se puno ljudi koji su užurbano radili.

Radnici brodogradilišta bili su zabrinuti. „Ako ljudi uzmu više čokolade nego što im treba, neće ostati čokolade za nas; umesto što gradimo brodove, trebalo bi da gradimo fabrike čokolade kako bismo dobili naš deo!" vikali su dok su trčećii radili u fabrikama.

Kad su proizvođači šećera čuli šta se događa, brzo su svojim traktorima došli do fabrike kako bi bili sigurni da će i oni dobiti svoj deo čokolade!

Ubrzo su svi ljudi na svetu radili od jutra do večeri gradeći sve više fabrika kako bi napravili više čokolade. Ogromne mašine pravile su veliku buku u nekada tihoj prirodi, a iz dimljaka fabrike izlazio je dim. Na travnatim livadama, krave su svo vreme provodile na ispaši, jer u kući nije bilo nikoga ko bi brinuo o njima da ih pomuze i napoji. Nekada, velika brodogradilišta bila su prazna. Svakog dana rasle su nove fabrike, kao i malo zrno kakaa.

"Šta će biti sa svim tim zrnima bez brodova da ih odnese u fabrike?" - tužno je upitao proizvođač kakaa koji se okrenuo i nežno proveravao svako malo zrno. "Svi su toliko zauzeti gradnjom fabrika da su zaboravili na zrna kakaa".

Kad je zrno kakaa čulo šta je proizvođač rekao, i ono se zabrinulo. Već je dobilo bogatu smeđu boju, a to je bio znak da sazreva. Vrlo brzo, zrna bi postajala suva i spremna za preradu.

"Ako brodogradilišta prestanu da grade i popravljaju brodove, kako ćemo doći do fabrika?" pitalo je zrno Kakaa drugo zrno.

"Ko će napraviti više traktora za šećerne plantaže?" pitalo je zrno. "Svi znaju da su vam potrebni traktori da poorete šećerna polja i da na brodove dovezete šećernu trsku!"

"Kako ćemo napraviti čokoladu bez šećera?" upitalo je drugo zrno.

"A ko će da pomuze krave?" - tužno je upitalo zrno kakaa. "Deca vole mlečnu čokoladu".
"I čokoladni sladoled!" dodalo je sledeće zrno.

Zrno Kakaa  bilo je jako tužno. Uostalom, ono je želelo da drugima donese sreću. "Kako mogu doneti sreću drugima samo ležanjem ovde na suncu?" pitalo se.

U međuvremenu, radnici su dovršili fabrike.

"Dobar posao, ljudi!" uzviknule su svetske vođe. "Sada smo spremni  za posao!"



U velikoj gužvi veselja i buke, radnici su otvorili fabrike i uključili nove mašine. Odjednom, svi su stali. Radnici su shvatili da nemaju kakao, šećer i mleko za proizvodnju čokolade. Počeli su da viču u glas:

„Nemamo zrna! Nemamo šećera! Nemamo mleka! Kako ćemo napraviti čokoladu?" zapomagali su.

Ubrzo su počeli da krive jedni druge za nastalu zbrku.

"Zašto nam nisi poslao svoja zrna?" - ljutito su pitali fabrički radnici proizviđače kakaa.

Zrno je već osušeno, spakovano i spremno za transport. Gde su brodovi koji ih voze u fabriku?" - pitali su proizvođači kakaa.

"I, zašto nam nisi poslao svoj šećer?" radnici su se ljutili na proizvođače šećera.

"Nema šećera. Umesto da pooremo polja dovezli smo ovde svoje traktore da izgradimo fabrike" žalosno su odgovorili uzgajivači šećera.

"I, zašto nam niste poslali svoje mleko?" pitali su mlekare.



"Bili smo toliko zauzeti gradnjom fabrika da nismo imali vremena da pomuzemo krave" odgovorili su mlekari.

Pošto nemaju vremena za gubljenje, svetski čelnici sazvali su samit.

"Gospodo", rekao je vođa, "ovaj naš plan ne deluje! Moramo brzo nešto da uradimo! U celome svetu nije bilo ni jedne čokolade! Ponavljam: NEMA VIŠE ČOKOLADE!"

"Čini  nam se da svi moramo zajedno da radimo kako bismo napravili čokoladu", predložio je drugi vođa. „Kao što nam Priroda daje baš ono  što je potrebno za proizvodnju čokolade, tako je i svako od nas drugačiji i daje drugima baš ono što im je potrebno. Ako zajedno radimo u harmoniji i uzmemo samo onoliko čokolade koliko nam je potrebno, svi ćemo imati dovoljno čokolade".

"Neki od nas su najbolji u izgradnji brodova, pa ćemo se vratiti u naša brodogradilišta i poslati brodove da prevezu zrna" ponudili su radnici brodogradilišta.

"Mi ćemo svoje traktore vratiti na plantaže šećera i poorati polja" rekli su proizvođači šećera.

"Neki od nas imaju dobro zemljište za ispašu krava pa će biti puno mleka", rekao je drugi "Tako, mi ćemo poći kući da muzemo krave".



"Idemo dalje!" složili su se. "Svi ćemo zajedno raditi na najukusnijoj čokoladi koju je svet ikada video!"

Sjajne vesti poslate su širom sveta. Za vrlo kratko vreme, u fabrike su počeli da stižu zrna kakaa, šećer i mleko i tako je napravljena tečna čokolada. Sipali su je u cisterne i kalupe i isporučivali po celom svetu srećnim poslastičarima, mlekarima i pekarima.

Ljudi su tada otkrili da radeći zajedno u harmoniji, ne samo da imaju dovoljno čokolade, već su i osećali predivnu novu vezu jedni s drugima.

Zrno Kakaa bilo je oduševljeno time što su ljudi otkrili međusobnu odgovornost i povezanost jedni s drugima. U stvari, bilo je toliko srećno da, kad je mali dečak zatražio jednu čašicu čokoladnog sladoleda, zagolicalo ga je po  jeziku dok se dečak nije nasmejao tako široko da mu je osmeh jedva stao na lice. Osmeh dečaka ispunio je majku zadovoljstvom, pa se i ona  nasmešila!

Konačno su svi  ljudi na svetu naučili kolika je sreća raditi zajedno u skladu, baš kao i Majka Priroda.

Priča preuzeta sa sajta KABBALAH STORIES

петак, 29. мај 2020.

JEDNA PESMA


Jedna pesma
Autor: Cristlle Medanski
  
Daleko u dubokom plavom okeanu živeo je mali kit po imenu Finli. Ovo je bila  prva godina da se Finli s ostatkom svoga jata selio preko okeana u toplije krajeve. I, bio je veoma uzbuđen zbog toga. Jedva je čekao da dođe do toplih tropskih voda.

"Koliko još?" upitao je. "Jesmo li stigli?"

"Polako, Finli", odgovorila mu je majka, "ponekad kada tražiš stvari koje su van tvog domašaja propuštaš ono što je upravo sad ispred tebe".

Dok je plivao, Finli se osvrtao oko sebe, a gde god bi pogledao video bi sjajne ribe koje blistaju i skaču iz vode. Zbog toga je Finli bio toliko uzbuđen, osećao je da će pući od sreće. Brzo se odvojio od svoga jata i pojurio prema ribama.

Odjednom, uleteo je u ribarsku mrežu koja je plutala u vodi. Pokušavao je da ispliva iz mreže, da iskoči i izroni iz nje, ali toliko se zapetljao da više nije mogao ni da se pomeri.


"Pomoć!" vikao je Finli plačući, ali se toliko udaljio od svoga jata da sada više niko nije mogao da ga čuje.

"Možda me još uvek vide!" Finli je odlučio da počne da ispušta mehuriće iz rupe na leđima, stvarajući tako krug mehurića oko sebe.

Ubrzo, grupa galebova ugledala je mehuriće u vodi. Pomislivši da  su to ribe, zaronili su kako bi  ih ulovili za ručak. Tada su otkrili da je mali kit u nevolji. Istog trena, galebovi su zaboravili na svoj ručak.

„Drži mrežu! Drži mrežu!" vikali su jedni drugima.

Galebovi su pokušali da izvuku mrežu svojim nogama. Ali, iako je Finli bio samo mali kit, on zapravo i nije bio baš tako malen i mreža je počela da tone pod njegovom težinom.


Uznemireni, galebovi su počeli da viču i traže pomoć.

U blizini je plivala velika riba sa dugačkom sabljom na glavi – Sebastijan. Dok se divio svojoj prekrasnoj srebrno-plavoj sablji, odjednom,  začuo je komešanje.

"Uznemiravate me, zašto pravite takvu buku?" upitao je ljutito. "Zar ne vidite da ovde sunčam svoja peraja?"

"Upomoć! Upomoć!" viknuše galebovi. "Mali kit se upleo u mrežu!"

Kad je Sebastijan shvatio da je Finli u klopci, odmah je prestao  da razmišlja o sebi i brzo je počeo da seče mrežu svojom velikom oštrom sabljom kako bi oslobodio malog kita.

"Ura!" vikali su, sada, galebovi.


"Hvala vam prijatelji! Spasili ste mi život!" rekao je Finli. „Želeo bih da ostanem i igram se sa vama, ali moram da požurim nazad do svoga jata. Danas putujemo u tople vode“.

"Naravno, neka ti je srećan put!" odgovorili su prijatelji.

Finli je pokušavao da pronađe svoje jato, gledao je u svim pravcima, ali nigde nije video kitove. Maleni kit  im je čak i pevao, ali jato je bilo predaleko i nisu  mogli da ga čuju.

"O, ne!" - rastužio se Finli. "Izgubio sam se. Jato je već otišlo predaleko i ne mogu da čuju moju pesmu. Ooo, da li ću ih ikada naći?"

"Ne brini", reče Sebastian - "Ja plivam veoma brzo. Otplivaću do svojih prijatelja, delfina. Oni će ti pomoći da pronađeš svoje jato".


Kada su delfini shvatili da se mali kit razdvojio od svog jata, pridružili su se potrazi i počeli glasno da zvižduću i klikću ne bi li privukli pažnju ostalih kitova, koji ih ipak nisu čuli. Ali, čuo ih je Veliki plavi kit.

Veliki plavi kit je najveće i  najjače stvorenje u okeanu. Njegova pesma može da se čuje hiljadama kilometara daleko. On je u svom životu  čuo mnoge pesme, ali ovi zvukovi kliktanja i zviždanja su ga zbunjivali, pa je odlučio da otkrije o čemu se ovde radi.


"Kakva je ovo pesma koju pevate?" – upita Veliki kit i dopliva do njih.

"Ovaj mali kit je izgubljen", reče delfin, "i pokušavamo da mu pomognemo da pronađe put do svoje kuće".

Veliki plavi kit se nasmešio. "Ako me naučiš ovu pesmu", rekao je Finliju, "otpevaću je svim kitovima u okeanu i tako ću ti pomoći pronađeš put do svoje kuće".


Finli je brzo naučio Velikog plavog kita kako se peva ova pesma. Ubrzo, melodija malog kita je tako glasno odjeknula kroz okean da su sve ribe i životinje mogle da je čuju.

Kada su i kitovi čuli pesmu, brzo su shvatili da ih Finli traži. Odmah su uzvratili pesmom kako bi izgubljeni kit znao gde da ih traži.

Finli i svi njegovi prijatelji bili su oduševljeni kada su čuli kako im se vraća pesma kitova.

„Plivaćemo i leteti zajedno s tobom“, rekao je veliki plavi kit, „dok ne budemo bili sigurni da si se vratio svome jatu!“


Dok se grupa srećnih prijatelja sve više približavala toplim tropskim vodama okeana, kitovi su sve jače čuli najlepšu pesmu: galebovi su pucketali, Sebastijan je prskao vodom, delfini su zviždali, a Finli i Veliki plavi kit su pevali zajedno.

 Kada su kitovi čuli ovu prelepu pesmu, brzo su doplivali kako bi se  pridružili slavlju! Napokon, Finli je bio kod kuće sa svojom porodicom.

"Hvala vam prijatelji što ste mi pomogli da pronađem put do svog jata u velikom okeanu", rekao je Finli. "Nedostajaćete mi mnogo", dodao je tužno.

„Ne budi tužan, mali“, rekao je Veliki plavi kit. „Svi smo povezani poput kapi vode u okeanu. Kad zaista voliš svoje prijatelje, zauvek si povezan s njima. Gde god da se nalazimo u velikom svetskom okeanu, zajedno smo u jednoj pesmi!"



Priča preuzeta sa sajta KABBALAH STORIES