уторак, 25. август 2020.

BAJKA O DOBROM ČAROBNJAKU


Bajka o dobrom čarobnjaku

Znate li zašto samo stari ljudi pričaju bajke?
Zato što je bajka najveća mudrost na svijetu!
Jer, sve prolazi, a samo prave bajke ostaju...
Bajka – to je mudrost.
Da bi se ispričale bajke, potrebno je veoma mnogo znanja.
Treba vidjeti ono što drugima nije vidljivo.
A za to treba dugo živjeti.
Otuda,  samo stari ljudi znaju da pripovijedaju bajke.
Kao što je rečeno u glavnoj, drevnoj i velikoj knjizi čarobnjaštva:
"Starac – to je onaj,  koji je stekao mudrost!" 


A, djeca...
Ona mnogo vole da slušaju bajke,
Zato što imaju maštu i um i pitanja  o svemu,
a ne samo o onom što svi vide.
I, ako je dijete odraslo, ali još uvijek vidi
ono što drugi ne vide,
ono zna da je mašta – istina!
I, ostaje dijete, mudro dijete –
- "Starac koji je spoznao mudrost",
kao što je rečeno u velikoj drevnoj knjizi čarobnjaštva –
- Knjiga Zohar.

Jednom je živio čarobnjak.
Veliki, poseban, lijep i vrlo, vrlo ljubazan...
Ali, bio je sam i nije bilo nikoga
ko bi bio pored njega.
Nije bilo nikoga s kim bi mogao da se igra,
kome bi  mogao da se obrati,
 ko bi, isto tako, obratio pažnju na njega,
i s kim bi mogao da podijeli,
 sve što ima.

 I, šta je mogao da uradi…?
Jer, jako je tužno biti sam!

Zamislio se: "A, što ako stvorim kamen,
makar vrlo mali, ali lijep?
Možda će mi to biti dovoljno?
Milovaću ga i osjetiti
da postoji neko pored mene,
i tada će nam oboma biti dobro,
Jer jako je tužno biti sam…”

Načinio je "Puc!" svojim čarobnim štapićem,
i kamen se pojavio pored njega,
tačno onakav kakav je zamislio.
Gleda on kamen, grli ga,
ali kamen ne odgovara, ne miče se.
Čak i ako ga udari ili pomiluje -
kamen ostaje onakav kakav je bio, neosjetljiv!
Kako da se sprijatelji s njim?


Čarobnjak je počeo da stvara još više kamenja.
Drugačijeg i različitog.

Stijene i planine, tlo i kopno,
Zemlju, sunce i mjesec.
Ispunio je čitav svemir kamenjem –  
no, sve  je to  bilo kao jedan kamen –
nema od njih nikakvog odgovora.
I, osećao se kao i prije,
Jako je tužno biti sam...

Čarobnjak je pomislio:
"Možda da umjesto kamena stvorim rastinje – 
- recimo, lijep cvijet?
Zalivaću ga,
iznijeću ga na vazduh, na sunce,
brinuću o njemu –  
- cvijet će se radovati,
i biće nam dobro zajedno, 
jer, jako je tužno biti sam…”


Načinio je "Puc!" čarobnim štapićem,
i pred njim se pojavio cvijet,
tačno onakav kakvog je zamislio.
Od radosti počeo je da pleše pred njim,
a, cvijet niti pleše, niti se vrti,
kao da ga i ne osjeća.
Cvijet reaguje samo na ono što mu čarobnjak daje:
kad ga čarobnjak zalije - oživi,
ako ga ne zalije - umire.
Kako to da tako škrto uzvraća čarobnjaku
koji je spreman da dȃ cijelo svoje srce! 
Ali, nema kome...
Šta da uradi?...
Jer jako je tužno biti sam!...

Čarobnjak je počeo da stvara sve vrste biljaka,
velike i male, vrtove i šume, gajeve i polja...
ali, sve one su kao jedna biljka -
- ni na koji način mu ne uzvraćaju.
I, kao i ranije, jako je tužno biti sam...


Mislio je čarobnjak, mislio i smislio:
"A, ako stvorim životinju?
Koju? Najbolje psa. Da, psa!
Malog, veselog, umiljatog.
Stalno ću se igrati s njim,
ići ćemo u šetnju i moj pas će trčati
i ispred, i iza, i oko mene.
A kada se budem vraćao kući, u svoj dvorac,
u naš dvorac,
pas će otrčati ranije da bi me dočekao,
i biće nam tako dobro zajedno,
jer jako je tužno biti sam!”


Načinio je "Puc!" svojim štapićem,
i pas se pojavio pred njim,
tačno onakav kakvog  je i želio.
       Počeo je da se brine o njemu.
 Davao mu je hranu i vodu, grlio ga,
kupao i izvodio u šetnju – 
činio je sve za njega...
Ali, pseća ljubav...
sva je bila jedino u tome
da bude uz njega,
da leži kod nogu, da ga slijedi.
Čarobnjak je sa žaljenjem vidio
da čak ni pas,
s kojim se tako dobro igra,
takođe nije u mogućnosti da mu uzvrati takvu ljubav
kakvu on njemu daje.
Jednostavno, pas ne može da bude njegov prijatelj,
jer ne može da cijeni
šta on radi za njega!
A, to čarobnjak toliko želi!


Počeo je oko sebe da stvara
ribe i guštere, ptice i sve životinje.
Ali, bivalo je samo još gore:
niko ga ne razumije,
i kao i ranije, jako je tužno biti sam...

Dugo je razmišljao čarobnjak i shvatio:
"Pravi prijatelj može biti samo onaj,
kojem ću uistinu biti potreban
i koji će me tražiti.
To mora da bude neko,
ko može da živi poput mene,
ko sve može da radi kao i ja.
Da može da voli kao ja,
da razumije kao ja.
Samo tada  će on moći da me razumije. 

Ali, da bude poput mene? ...Hmmm...
Ko  može da bude poput mene?
Da  može da cijeni ono što mu dajem,
da može da  odgovori na isti način,
jer i čarobnjaku je potrebno da bude voljen.
Ko bi mogao da bude takav
da nam zajedno bude dobro,
jer, jako je tužno biti sam!...”

Čarobnjak je pomislio:
"Možda je to čovjek?
 Istina ... što ako je upravo on taj
koji može da mi postane blizak, i moj prijatelj,
koji može da bude poput mene. 
Samo je potrebno da mu se pomogne u tome,
i onda će nam zajedno biti dobro,
jer, jako je tužno biti sam!...


Ali, da bi nam zajedno bilo dobro,
čovjek prvo mora da osjeti,
šta znači biti sam, bez mene,
da osjeti isto što i ja... bez njega.
Koliko je tužno biti sam!..."

 

Ponovo je čarobnjak načinio "Puc!",
i pojavilo se daleko od njega mjesto, 
i u njemu – čovjek...

No, čovjek je toliko daleko od čarobnjaka,
da čak ni ne osjeća da postoji čarobnjak,
koji ga je stvorio i stvorio sve za njega:
kamenje, biljke, životinje i ptice,
kuće i planine, polja i šume,
mjesec i sunce, kišu i nebo,
i još mnogo toga... cijeli svijet...
Čak i fudbal i računar!
Sve to čovjek ima…
Ali, čarobnjak je ostao sam...
A, jako je tužno biti sam!...


A čovjek... čak ni ne sumnja
da postoji čarobnjak
koji ga je stvorio,
koji ga voli,
koji čeka i zove ga:
"Hej, zar me ti ne vidiš ?!
Jer to  sam ja… ja koji sam ti sve dao,
dođi k meni!
Zajedno će nam biti tako dobro,
jer jako je tužno biti sam!...”

Ali, kako može čovjek,  kojem je i ovako dobro,
koji ima čak i fudbal i računar,
i kojem je čarobnjak nepoznat,
da odjednom poželi da ga pronađe,
da ga upozna,
da se približi i sprijatelji s njim,
da ga zavoli i da mu bude prijatelj 
da bude blizak njemu,
i da kaže čarobnjaku:
"Hej! .. Čarobnjaku!
Dođi kod mene, zajedno će nam biti dobro,
jer jako je tužno biti bez tebe, sam!...”

Jer, čovjek poznaje samo one, koji su kao on,
i samo ono kako je u njegovom okruženju.
Zna da mora da bude kao svi: 
da radi ono što rade svi, 
da govori onako kako govore svi, 
da želi ono što žele svi. 
Velike - ne ljutiti, već ih lijepo zamoliti.
Kod kuće - računar, vikendom - fudbal,
i sve što želi, on ima.
I, zašto bi uopšte znao,
da postoji čarobnjak
koji je bez njega tužan?...

No, čarobnjak je dobar i mudar.
Neprimijetno posmatra čovjeka ...

...I, u posebnom trenutku...
Tiho, tiho, polako, pažljivo
načini…
"Puc!" svojim štapićem,
i gle, čovjek ne može
da živi kao prije,
a, ni fudbal, niti računar
ne raduju ga više,
i želi, i traži nešto,
još uvijek ne shvatajući šta je to 
čarobnjak probudio malenim štapićem
u njegovom srcu govoreći mu:

 

"Dođi,
dođi kod mene, zajedno će nam biti dobro.
Jer, sada je i tebi tužno da budeš sam!..."

I, čarobnjak, dobar i mudar, 
ponovo mu pomaže:
načini samo "Puc"! – 
i, čovjek već osjeća,
da negdje postoji čarobni dvorac,
pun svakakvih dobrih čuda,
i tamo ga sam čarobnjak čeka, 
i samo zajedno će im biti dobro. 

No, gdje je taj dvorac?
Ko će mi pokazati put do njega?
Kako da se sretnem s čarobnjakom?
Kako da ga pronađem?

Stalno je u njegovom srcu: "Puc!"... "Puc!"
I, on više ne može ni da jede, ni da spava,
svuda vidi čarobnjaka iz dvorca,
i uistinu, više ne može da bude sam
i, zajedno će im biti tako dobro!...


No, da bi čovjek postao poput čarobnjaka:
mudar, dobar, drag, vjeran…
on je dužan da zna da radi sve
šta čarobnjak čini,
i dužan je u svemu da bude poput njega

Ali, "Puc!" više ne važi – 
to  čovjek mora sam da nauči.

Ali kako?...

Zato čarobnjak neprimjetno... pažljivo,
sporo... nježno...
"puc - puc ... puc - puc"...
polako vodi čovjeka,
prema velikoj drevnoj knjizi čarobnjaštva,
Knjiga Zohar... 
i, u njoj su svi odgovori  na sve-sve,
čitav put, kako sve treba da se radi
kako bi na kraju bilo sve dobro,
Koliko dugo možeš da budeš sam…

I, čovjek žuri, brzo, brzo
da se probije u dvorac, da upozna čarobnjaka,
da se sretne s prijateljem,
da bude pored njega,
da kaže njemu: "I, gle...
zajedno će nam biti tako dobro,
jer jako je tužno biti sam... "


Ali, oko dvorca je visok zid
i, strogi čuvari su na njemu 
i, što se čovjek više penje uz zid,
to ga grublje odguruju,
i on bolnije pada
bez snage i prazan
jauče čarobnjaku:
"Gdje je tvoja mudrost?
Zašto me mučiš?
Zašto si me zvao k sebi?
Zar ti je loše sa mnom?
Zašto si učinio tako
da mi bude loše bez tebe?"

No, iznenada osjeti: "Pu...uc!" - i ponovo
on teži naprijed, ka vrhu zida.
Da zaobiđe čuvare i popne se na zid,
probije se kroz zatvorena vrata dvorca,
i nađe svog čarobnjaka ...

I, od svih udara i neuspjeha
stiče snagu, upornost,
mudrost.
Odjednom iz razočaranja želja raste...
On uči da sam radi sva čuda,
koja čini i čarobnjak,
on sam uči da stvara ono,
što je samo čarobnjak mogao!

Iz dubine neuspjeha raste ljubav,
i on više od svega želi  samo jedno:
da bude sa čarobnjakom, da ga vidi,
da mu sve da, a da ništa ne traži zauzvrat.
Jer, samo tada će mu biti dobro.
I, nije mu moguće da više bude sam! 

I, kad mu više nije moguće da bude bez njega,
otvaraju se najveća vrata,
i, iz dvorca u susret njemu,
žuri čarobnjak, govoreći:
"Dobro! Gdje si bio! Dođi meni!
Kako će nam sada biti dobro,
jer znamo, kako je loše,
kako je jako tužno biti sam!"

Od tog trenutka, oni su zauvijek zajedno 
vjerni, nerazdvojni i dragi prijatelji,
ne postoji  uzvišenijeg i dubljeg osjećaja nego što je njihov,
i, samo im ljubav ispunjava srca
i niko ne može da se sjeti 
toga kako je jako tužno biti sam! 


Ako neko u svom srcu, tiho, tiho osjeti:
 "... puc  ... puc"
(Osluškujte svi pažljivo)
i, da je u životu najvažnije - susret sa čarobnjakom,
povezati se, spojiti se s njim,
i da će vam jedino tada biti dobro,
a sada, dok je tako teško i loše...
obratite se za pomoć čarobnjaku


Ja čekam…
vaše "Puc - Puc"...


Autor:
  Dr Mihael Lajtman

Нема коментара:

Постави коментар

Напомена: Само члан овог блога може да постави коментар.