среда, 29. април 2020.

BODLJIKAVE IGLE




Boljikave igle

Nekada davno, u zelenoj šumi živela su dva mala ježa. Bili su komšije i živeli su ispod dva odvojena stabla. Tokom popodneva, oni bi zajedno brali gljive i bobice. Zatim bi se odmarali na zelenoj travi pod toplim sunčevim zracima. Kada padne noć, sakrivali bi se ispod svojih stabala. 

Noći u šumi bile su veoma hladne i vlažne. Gusta magla prekrivala bi drveće, a trava bi bila poput belog lima. Ježevi su sakupljali lišće i travu kako bi se zaklonili od hladnoće, ali to nije uvek pomagalo. 

Ponekad bi ježevi drhtali tokom cele noći. Zatim bi ujutro podigli lice prema gore, kako bi osetili jarko sunce koje sija na njih. 

Jednog ranog jutra zec je trčao kroz travu i primetio kako dva ježa drhte na hladnoći.


"Šta ti se desilo?" upitao je zec ježeve. 
"Jako nam je hladno tokom noći", povikali su ježevi. 

„Zečevima nikada nije hladno!“ rekao je zec veselo. „Svi se okupljamo u jednu veliku zečju rupu, stiskamo se jedni preko drugih, a naše krzno postaje poput velikog pokrivača. Osećamo da nam je vrlo toplo i ugodno!“

Zatim je zec je otišao, a ježevi su ostali zbunjeni. "Eto, a mi, svako od nas ima svoje drveće" rekao je jedan od ježeva. „I svi imamo svoje krevete i sopstvenu zalihu jagodičastog voća i gljiva“, odgovorio je drugi jež. 

Ježevi su se pogledali i otišli svako svojim zasebnim putem. 


Tokom noći, tamni oblaci su ispunili nebo iznad šume. Duvao je jak vetar i vazduh je postao izuzetno hladan. Tada je počela i da pada jaka kiša. 

Ježevi su otrčali ispod njihovih stabala i prekrili se granama i lišćem koje su sakupili. Ali kiša je bila previše jaka i svakim danom je postajala sve hladnija. Jadni ježevi su bili natopljeni, a zubi su im cvokotali od hladnoće.

Odjednom, jedan od njih se setio šta im je zec rekao. 

„Možda je to istina!“ pomislio je. „Možda bi trebalo da budem sa susedom! Zajedno može da nam bude toplije!“ Promolio je nos iz stabla. U šumi je bila mračna i vetrovita noć, a kiša je neumorno padala. Ali, skupivši svu hrabrost, jež je otrčao do drveta svog komšije. 

"Drago mi je što ste došli!" rekao je drugi jež. „Upravo sam hteo da pobegnem kod tebe. Pokušajmo da se zagrlimo kao zečevi i pokrijemo lišćem. Možda će nam tada biti toplije."

I ježevi su pokušali da se zagrle. 

"O!" jedan od njih vrisne. 

"O!" drugi je ljutito ponovio. 

"Bodete me vašim iglama!" vikali su uglas jedni na druge i bolno su se gledali.

Ali baš kad su bili spremni da se raziđu, nad njima se začula veoma glasna grmljavina groma i snažan bljesak svetlosti osvetlio je nebo. Ježevi su u strahu spustili igle i snažno se zagrlili. Sakrili su se pored korena drveta, prekrili se lišćem i odjednom ... osetili su toplinu koja je počela da se širi njihovim telima. 


"Vau!" rekaoje jedan jež. 
"Ovo je stvarno nešto!" rekao je drugi. 

"I sve što je trebalo da učinimo je da spustimo igle!" rekli su obojica istovremeno. 

Dok je, tokom noći, kiša i dalje padala, ježevi su spavali dubokim snom, jedan drugom u naručju. Bilo im je toplo i bili su jako srećni. 

Kad je svanulo jutro, iskopali su jednu veliku rupu ispod najdebljeg drveta u šumi i napravili krevet od trave i lišća. Izgradili su još jednu rupu za odlaganje svih svojih bobica i gljiva. I njihovi zajednički životi bili su ugodni i topli.

Kada su videli svog prijatelja, zeca, zahvalili su mu se na sjajnom savetu koji im je dao. Nikad ranije nisu bili tako srećni! 


Vest o dva ježa koji sada žive zajedno kao prijatelji brzo se proširila čitavom šumom. Ostali ježevi, koji su živeli sami, tražili su da se njima pridruže u njihovom domu. Prijatelji su ih naučili da treba da spuste igle, a porodica ježeva postala je još veća. 

Ježevi su napravili svoju rupu ispod drveta puno veću da bi mogli da stanu svi koji su želeli da im se pridruže. Ujutro su sakupljali bobice i gljive, a noću su spavali, osećajući toplinu i ljubav jedni od drugih. 

Kad je došla zima, bilo im je toplo i dobro su se hranili. Ali najviše od svega, naučili su da se vole i da brinu jedni o drugima spuštajući igle i razmišljajući ne o sebi, već o drugima. 


Grupa ježeva živela je srećno u svom domu u šumi, a toplina koju su zajedno stvorili proširila se kroz šumu, na sve ostale životinje. Bila je to toplina ljubavi, dobrote i prijateljstva.




Priča preuzeta sa sajta KABBALAH STORIES


субота, 25. април 2020.

MRŽNJA DECE PREMA RODITELJIMA




Mržnja dece prema roditeljima
Objavljeno 28. marta 2020. u 21:06


Pitanje: Jedan od problema modernog vremena jeste taj da deca mrze svoje roditelje. Takvih je slučajeva mnogo. Deca napuštaju roditelje, zanemaruju ih. Ti siromašni roditelji umiru sami uprkos činjenici da imaju mnogo dece. To se događa u celom svetu. Zašto se to dogodilo?

Odgovor: Mi se izdižemo iz nivoa životinjskog egoizma na nivo duhovnog ili ljudskog egoizma. Ali, biti čovek već znači duhovni nivo koji ne postoji u našem svetu. Zato, gubimo životinjsku vezu koju smo imali između nas kada su roditelji živeli zajedno sa svojom decom, doveli bi nevestu, doveli mladoženju ili otišli mladoženji itd. I sve je to bilo jedno domaćinstvo.

Pitanje: Mogu li da žive u istoj kući?

Odgovor: Da. Čak i u istoj sobi. Sve je bilo tako jednostavno. Sada se sve to menja jer se egoizam menja u našem svetu.

Pitanje: Drugim riječima, egoizam nam je to omogućio?

Odgovor: Da. Ovo je životinjski egoizam. I sada, on počinje da raste. Počinje da nas gura na sledeći nivo razvoja. I zato više ne razumemo životinjski način postojanja. Naša deca to sigurno ne razumeju. U takvom su stanju da ne razumeju zašto treba da budu vezana za roditelje. Ili, ja mislim da bi roditelji trebali da provedu ceo život sa mnom. Zašto su me rodili? Dokle god žive, moraju da misle na mene. Ili, ako oni nisu zabrinuti za mene, neka tako i bude. Upravo ih ostavljam.

Pitanje: Kako dete može da ima takav osećej prema svojim roditeljima?

Odgovor: Ali on ne oseća.

Pitanje: Ne oseća nikakvu bol, ništa uopšte?

Odgovor: On ne. Budući da je prerastao svoj životinjski egoizam i ne oseća nikakvu povezanost s roditeljima, ne oseća da mora da im pomogne, da ih podrži, da razmišlja o njima i slično. Nemojte da zamišljate nešto što ne postoji. Ne možete to da vratite. U poslednje vreme sve to izumire i više ne postoji. To jest, ako pomažete svojoj deci, onda vas trebaju. Možete da im budete bliski. Ako prestanete da im pomažete, onda vas ne trebaju. Ovako se dešava.

Komentar: Jedino što me muči je što generalizujete. Postoje i normalni odnosi.

Odgovor: Govorim o sklonosti prirode. Zbog toga i generalizujem.

Pitanje: Dakle, šta sledi?

Odgovor: U našoj generaciji roditelji su još uvek u stanju da daju nešto, da usmere, da ostave deci svoj imetak i tako dalje. U sedećoj generaciji, međutim, doći će do pucanja. Postojaće takav odnos roditelja i dece da će, ako imaju iste duhovne ciljeve, da budu na neki način povezani kroz njih. Ako ne, ljudi/deca će potpuno da zaborave na roditelje. I iskreno, roditelji također neće razmišljati o svojoj deci.

Pitanje: O čemu će roditelji razmišljati?

Odgovor: Kako mirno provesti vreme sa svojim starijim prijateljima.

Pitanje: S psima i mačkama?

Odgovor: Da. Otvoriće se sve vrste klubova za igru; recimo, klubova za igranje domina ili nešto treće.

Pitanje: Šta je dobro u ovome?

Odgovor: Ništa. Osoba mora jednostavno da shvati kako danas treba da se poveže s drugima. To je potpuno drugačiji sistem, a ne sistem životinjskih korporalnih veza.

Pitanje: Ovo nije sistem roditelj-dijete?

Odgovor: Ovo je sistem kada roditelji i deca, svaki pojedinačno, otkriva zajednički cilj. Tada ih ovaj cilj povezuje.

Pitanje: Koji je to cilj?

Odgovor: To je cilj postizanje smisla života. Za roditelje, decu i unuke. Uvek je jedno. Ako to otkriju i vežu se za to, tada osećaju potrebu da budu povezani jedni s drugima i da jedni drugima pomažu u tome.

Pitanje: O kojoj zajedničkoj svrsi života govorite? Ako roditelji imaju jedan cilj s decom?

Odgovor: Roditelji će tada moći da odgurnu svoju decu prema ispravnom cilju. Tada će veza između njih biti i korporalna i duhovna - za otkrivanje Stvoritelja među njima.

Pitanje: Šta je otkrivanje Stvoritelja?

Odgovor: Otkrivanje Stvoritelja je otkrivanje međusobne povezanosti i ljubavi.

Pitanje: Samo između njih?

Odgovor: Za početak.

Pitanje: Mislite u ovoj ćeliji: deca i roditelji?

Odgovor: Da.

Pitanje: Zar to sada ne žele da otkriju?

Odgovor: Ne žele. Da li im je neko rekao za ovo? Da li ih je neko usmerio prema tome?

Pitanje: Zar njihov prirodni odnos se ne sugeriše da im je neko rekao?

Odgovor: Naravno da ne.

Komentar: Danas ste oštri.

Odgovor: Nisam oštar. To je ono što se razvija u svetu. Jesam li oštar? Napravili ste svet ovako.

Komentar: Ali ovu istinu koju sada izgovarate, mogu da zamislim koliko će biti komentara.

Odgovor: Ja sam za to da se ova istina ne skriva. Naprotiv, predlažem da se to otkrije kako bi ljudi mogli da vide u kakvom su niskom stanju i do čega to vodi.

Pitanje: Koji bi zaključak osoba trebala da izvuče nakon vaših oštrih reči: da će doći do prekida između roditelja, unuka i dece i da je to prirodno?

Odgovor: Ako ne pronađu zajednički cilj, neće ih ništa povezati. Uopšte ništa.

Pitanje: Da li ih pozivate da traže ovaj zajednički cilj?

Odgovor: Da.


 Dr Mihael Lajtman


петак, 17. април 2020.

KUĆA U KOJOJ NIKO NIJE ŽIVEO



Kuća u kojoj niko nije živeo


Nekada davno, daleko u malom selu, stajala je ogromna stara kuća s visokim kamenim zidovima i veličanstvenim vratima. Ali, za razliku od svih ostalih kuća u selu, ova kuća je bila hladna i nepoželjna. Njeni prozori su bili zapečaćeni, vrata zaključana, a prošlo je mnogo vremena a da ni jedno stopalo nije prešlo njen prag. U svim ostalim kućama u selu živele su srećne porodice, ali u toj kući nije niko živio. Kuća je bila potpuno napuštena.

Ljudi koji su prolazili pored nje, zaustavljali bi se i šaputali: “Kakva čudna stara kuća! Stoji sama, tako velika i prazna!"

Kuća je bila zbunjena. "Šta žele od mene?" čudila se. "Samo stojim ovde, nikome ne smetam. Zašto zure? Da li se boja na mojim prozorskim okvirima ljuštila? Da li su moje šarke zarđale?"

Kuća je nekada bila lepo nameštena i sređena, a takva je ostala i sada. U kuhinji je bilo puno posuđa, u trpezariji puno kristalnih čaša i srebrni pribor za jelo. U gostinjskim prostorijama su bili uredno namešteni kreveti i stolnjak na svakom stolu. Ali kuća je bila vrlo tiha - previše tiha! Teške zavese koje su prekrivale prozore sprečavale su sunce da uđe u prostorije, tako da je kuća iznutra bila mračna i tmurna.
Povremeno je trpezarijski sto pokušavao da razveseli tanjire: "Hajde, tanjiri, poređajte se redom!"

"Zašto?" pitali su. "Ko će da nas napuni hranom?"

"Sveće, siđite s polica!" naredio je sto.

"Zašto? Ko će nas upaliti?" odgovorile su sveće.



Konačno se sto okrenuo prema lepom lusteru u trpezariji. "Hej, lusteru, osvetli kuću!" rekao je. "Imaš više sijalica nego što iko može da prebroji".

"Ali nema nikoga da me uključi", odgovorio je luster. "A čak i kada bih mogao da se uključim, ko bi to video?"

Na kraju, u toj kući je bilo tako dosadno i turobno da nije preostalo ništa drugo nego da se svi posvađaju. Kašike su se svađale sa viljuškama oko toga ko je važniji. Stepenice su mrzovoljno škripale pod tepihom jer je bio suviše prašnjav. Umivaonik je bio besan na slavinu zbog toga što nije puštala vodu. Čak se i mala stona lampa svađala s lusterom.

Kuća se tužno osvrnula oko sebe i shvatila da nešto mora da se učini. Ali, šta? Šta je moglo da se učini? Odjednom, kući je sinula ideja.

"Pitaću kamin", odlučila je. "Kamin je vrlo mudar, jer je izgrađen pre svega ostalog".
Ali kamin je zvučao uspavano pa je kuća pokušala da viče kroz dimnjak kako bi ga probudila. Jao, uspeo je samo da prospe garež! Kamin je nastavio da spava, ali tvrdoglava kuća nije odustala.

"Posuđe!" uzviknula je kuća, "Hajde da pokušamo da probudimo kamin! Sigurna sam da će on znati šta da radimo. Napravite što veću buku!"

Odmah zatim, posuđe je počelo da zvecka. Ubrzo su se pridružili i ostali: svećnjaci su počeli da zveckaju, viljuške i kašike da se udaraju, luster je zvonio, čak su i kreveti skakali gore-dole na nogama. Zajedno su napravili takvu buku, zveckanje i prasak da su ptice koje su bile u gnijezdu na krovu,  odletele.

Napokon se kamin probudio. "Sigurno ste u prilično lošem stanju", rekao je kući, zevajući. "Zašto biste inače išli u takve probleme da me probudite?"

"Potreban nam je vaš savet", rekla je kuća. "Nešto je strašno pogrešno, ali ne znamo šta".

"Sasvim je jednostavno", odgovorio je kamin, "iznenađen sam što ne znate".

"Šta je? Reci nam!" zahtevala je kuća.

"Postoji zlatno pravilo: svoju toplinu morate podeliti s drugima. Pogledajte mene! Kad mi gori vatra, ne držim toplinu. Delim je s drugima. Svaka kuća u selu daje toplinu i utehu svojoj porodici, ali ti stojiš tamo sama i odbijaš da se deliš s bilo kime. Zbog toga ste tužni i zbog toga se svađate".

Kuća je bila šokirana, ali morala je da prizna da je kamin u pravu. Odlučeno je da ovo zlatno pravilo moraju svi da svoje. Već sledećeg jutra bacila je zavese i otvorila sve prozore kako bi ustajali vazduh u prostorijama izašao napolje. Ogledala su bila tako srećna - prvi put za toliko godina, odrazili su sunčevu svetlost! I čudom, sva svađa je prestala.

„Krpe, četke i pajlice! Operite podove i očistite paučinu! Slavino, daj im vode!" pevala je.kuća koja je brzo bila čista i blistava.

“Trpezarijski stole, spremite se za dobrodošlicu našim gostima!" najavila je kuća.

Odmah su se tanjiri postavili na snežno-beli stolnjak, a pokraj njih su viljuške, noževi i kašike uredno zauzeli svoja mesta. Trpezarijski sto je hteo da pleše od radosti, ali je stajao vrlo miran da ne bi nešto polomio. 


Kada je došlo vreme večere, kuća je širom otvorila vrata za goste. Nikada pre ljudi nisu videli tako lep i udoban dom. Kada su zavirili unutra, stanovnici sela shvatili su da se zapravo očekuje da uđu unutra.

"Pogledajte", uzviknuli su, "večera je servirana!"

Tako su svi seljani proveli predivno veče zajedno u ogromnoj staroj kući, razmenjujući priče i pevajući pesme.

Od tada nadalje, kuća je uvek bila gostoljubiva, delila je svoju toplinu i udobnost s drugima. I nije dugo potrajalo pre nego što se u kuću doselila jedna srećna porodica.

Kuća nikada nije zaboravila ko joj je dao tako divan dar, a kasno u noć, kada ukućani spavaju, kuća šapuće: „Hvala, mudri, stari kaminu. Nikad neću zaboraviti tvoj savet. Kako je sjajno davati toplinu drugima!"




Priča preuzeta sa sajta KABBALAH STORIES


четвртак, 16. април 2020.

MALI NILSKI KONJ



MALI NILSKI KONJ
Priča o malom nilskom konju koji je postao srećan kada je upoznao prijatelja


„Da li ste sreli našeg malog nilskog konja?“

„Čekaj.... ti pričaš o malom nilskom konju?“

„Dobro, da počnem priču ispočetka. Ispričaću vam, kako je mali nilski konj postao najsrećniji nilski konj na svetu. Kako se to dogodilo, pitate se? Poslušajte priču...“

Jednom davno mali nilski konj se mrzovoljno odmarao u svojoj močvari. Nije bio baš najbolje raspoložen. Da budem iskren, njegovo raspoloženje je bilo veoma loše. Bio je toliko loše da gore nije moglo da bude. Zamislite ovo: nebo je bilo oblačno, izgledalo je neprijateljski i dosadno; voda je bila siva i mutna; čak su i plaža i drveće izgledali beživotno  i neinspirativno. Povrh toga, miris u močvari je bio jako neprijatan....bljak! Da ste vi bili nilski konj i vi biste ronili suze od dosade, takođe!

Mali nilski konj je gledao oko sebe i video da se ostali nilski konji odlično zabavljaju. Oni su sa velikom žarom jeli svoj ručak, zatim su se malo opuštali i  dremali, a onda jeli još više. Gledajući život iz svog ugla, nisu mogli da shvate zašto je mali nilski konj bio toliko nesrećan. Šta je drugo mogao da traži od života?

Mali nilski konj je osećao da je drugačiji od ostalih i zbog toga je bio vrlo zabrinut. Da s njim nešto nije uredu? Možda je on nilski konj s nekom greškom? Ili je možda samo bolestan? 

Mali nilski konj je duboko udahnuo i počeo da duva velike i sive balone. Blub- blub- blub... Ali, to ga uopšte nije oraspoložilo, i dalje mu je bilo dosadno.

Uostalom, niko nije mogao da vidi balone koje je pravio i ni sa kim nije mogao da podeli svoju zabavu....

Mali nilski konj je pustio još jedan uzdah duboko u vodi. Ali, ni to nije pomoglo i odlučio je da se preseli bliže plaži.

„Izgleda da ću uvek biti tužan i sumoran nilski konj!“ razmišljao je.

Dani su se odugovlačili kao dosadni redovi i ništa se nije dešavalo, ništa ama baš ništa. Zamislite tu dosadu - bilo je strašno!

Odjednom je u blizini začuo veselo pevanje i mali nilski konj se našao licem u lice s  razigranim malim majmunom.



„Hej, drugar! Kakav divan dan, zar ne misliš i ti tako?!“ uzviknuo je mali majmun.

„M-m-m-m...m-m-m...m-m-m...“ uzdahnuo je mali nilski konj tri puta.

Znate li zašto je on uzdahnuo?

Zato što mu je bilo neverovatno dosadno! I mali nilski konj odluči da kaže malom majmunu kako je on verovatno, najjadniji nilski konj na svetu.

Mali majmun, klimnu glavom saosećajno.

„Hej, znam zašto ti je dosadno, ti si sve vreme sam! Tebi je potreban prijatelj!“

„Prijatelj?  Gde da nađem prijatelja? U mojoj močvari ga nema, to je sigurno!“ mali nilski konj je pogledao sumnjičavo u mutnu vodu.

„Možda ga mogu kupiti u prodavnici gde moja mama kupuje hranu i slatkiše?“

„Nisam siguran, zapravo, čisto sumnjam. Hajde da pogledamo okolo, možda nekome nije bio potreban prijatelj, pa ga je ostavio tu negde? Ili je možda neko izgubio jednog?“

„Izgubio prijatelja?!“ mali nilski konj je bio toliko šokiran da je drugi balon, koji je duvao, pukao. Ppppp...

„To ne može da bude! Prijatelj je prava dragocenost!“

I tako su dva mala stvorenja, započela potragu za prijateljem. Ali, postojao je jedan problem - nisu znali kako prijatelj izgleda! 

Da li ima rep? 

Da li je njegova koža prugasta? 

Da li je bodljikav ili ima krzno? 

I gde mogu da nađu tog misterioznog prijatelja?

Obišli su šumu u krug, ali ništa  posebno nisu videli. Ili, nikog posebnog, da budem precizniji.

Odrasli su bili zaposleni, bavili su se svojim pitanjima: pripremali hranu, hranili svoju decu ili čistili.

„Znao sam!“ mali nilski konj je postajao sve tužniji i tužniji.

„Ja ću uvek biti sam. Nikada neću naći prijatelja!“

„Ne budi glup!“ povikao je mali majmun. „Još nismo pretražili celu šumu. Tvoj prijatelj je sigurno negde blizu. Sigurno ćemo ga naći!“

I tako su mali nilski konj i mali majmun nastavili dalje da traže, zavirivali su u svaki grm, penjali se na vrh brda i gledali odozgo, ali ipak nisu mogli da nađu ono šta su tražili. Zamislite to!

Najzad su seli na oboreno drvo, potpuno razočarani. Oči malog nilskog konja počele su da se pune ogromnim, teškim suzama koje su nadolazile kao poplava koja je pretila da prekrije celu šumu.



„Mrzim ovo što moram da ti kažem, ali šumska stvorenja nisu spremna za još jednu kišnu sezonu!“ začuo se glas odmah pored njih. Bio je to stari deda Porkupin.

Svako u šumi je znao da je bio veoma mudar.

„Ja-ja-ja  ni-ni-ka-da  ni-sam  i-i-mao  pri-ja-telja.“ jecao je mali nilski konj.

„Ali ti već imaš prijatelja!“ rekao je Porkupin.

„Stvarno?“ mali nilski konj je odjednom prestao da plače. „Ali, gde je on?“

„Tu je pored tebe.“ osmehnuo se deda. „On je sve vreme bio tu pored tebe. On je tvoj pravi iskreni prijatelj.“

„Majmun? Ali on ni ne liči na mene!“ mali nilski konj je bio zbunjen.

„On nije veliki kao ja, ne može čak ni mehuriće da pravi! Mislio sam da je prijatelj nešto veliko i roze boje, lepo i tajanstveno, kao džinovski šareni balon! Kao poklon!“

„Naravno, prijatelj je najveći poklon na svetu.“ složio se Porkupin. „Ali, ne izgledaju uvek onako kako ih mi zamislimo. Kada je reč o prijateljima, boja uopšte nije bitna. Prijatelj je neko ko misli na tebe, ko ti pomaže i brine o tebi, i neko ko želi da ti budeš srećan.“

„Onda sam ja najsrećniji nilski konj na svetu!“ skočio je i počeo da pravi balone s radošću. „Hvala ti majmune!“

Mala stvorenja su sedela na livadi, milovani sunčevim zracima.

„Samo pogledaj kako je sve lepo!“ divio se mali nilski konj. „Nebo je čisto i plavo, ptice pevaju i cveće odiše najlepšim mirisom. Zašto to ranije nisam video?“

Čak mu ni močvara nije izgledala sivo i dosadno.

Naprotiv, sve mu je izgledalo divno zato što je život iznenada postao očaravajući i zanimljiv.
Posle svega, sada mali nilski konj ima prijatelja!



Priča preuzeta sa sajta KABBALAH STORIES



четвртак, 9. април 2020.

VAŽNOST PRIJATELJSTVA



VAŽNOST PRIJATELJSTVA
Priča o dečaku i njegovim očima, šakama i stopalima


Nekada davno živeo je mali dečak. Bio je još uvek beba i nije znao nijednu reč, osim mama i tata. 

Ali, njegove šake, stopala i oči  već su znale da pričaju. I, jedne noći, dok je ležao u svom krevecu, oni su počeli da se svađaju ko je važniji.

“Mi smo najvažnije!”, rekle su oči. “Bez nas noge ne bi videle kuda da idu, a ruke ne bi znale šta da uzmu.”

“Ne, mi smo važnije!”, tvrdile su šake. “Naravno, oči mogu da vide, ali mi smo one koje se igraju igračkama.”

“Grešite, mi smo najvažnije!”, viknuše stopala. “Mi smo one koje prve dotrče do igračaka.”

Ovu svađu načuo je čarobni patuljak koji je živeo na polici sa knjigama punim bajki, tik pored dečakovog kreveta.

“Svi vi ste jako blesavi”, reče on “zar ne shvatate da ste bespomoćni jedni bez drugih? Ali zajedno, vi činite jedno telo, zdravo i snažno. Vi ste jedino važni ako radite zajedno! Zato dečak može da trči, da se igra i da vidi svet. Vama je poveren jedan veoma važan zadatak: da zaštitite dečaka, i da mu pomognete na sve moguće načine. A pogledajte šta vi radite - međusobno se svađate.”

Kada su oči, šake i stopala čuli patuljkove reči, jako su se postideli. Shvatili su da su svi oni dečaku veoma važni I to ih je učinilo srećnim. Nikada se više nisu svađali i postali su pravi prijatelji I uvek su radili zajedno. 

I beba poraste i postade srećan i veseo dečak. Zato što gde god je harmonija i prijateljstvo - svi su srećni i veseli.


Priča preuzeta sa sajta KABBALAH STORIES


субота, 4. април 2020.

BRZI




BRZI

Priča o malom autobusu po imenu Brzi, 
koji je naučio da pomažući drugima, 
on postaje srećniji i jači

Život u velikom gradu bio je u punom jeku. Trotoari su bili puni ljudi, a reke automobila slivale su se niz ulice. Taksi automobili, autobusi i vozovi jurili su gradom od ranog jutra do duboko u noć. Oni su vozili svoje putnike do njihovih odredišta i silno se trudili da niko ne zakasni.

Samo jedan mali autobus po imenu Brzi, uvek je išao prazan. Brzi je bio veoma nervozan i sebičan autobus. Tokom jutra, kad ljudi žure na posao, on bi neoprezno prolazio ulicama, obarajući šešire pešacima i trubeći na raskrsnicama. 

„Gde ideš?!“- ljudi bi vikali za njim. „Povedi i nas, jako žurimo!“

„Nemam vremena!“ - Brzi bi odgovarao, „Imam da obavim neka važna posla.“

Međutim, nije bilo ničeg tako važnog. Brzi je jednostavno gledao naokolo, pokušavajući da vidi sve  što ga okružuje.

Veliki autobusi upućivali su Brzom prekorne poglede, a taksisti su često pokušavali da mu pronađu nešto korisno što bi mogao da uradi.

„Pogledaj, tamo na stanici je stariji čovek sa teškom torbom“- govorili bi. „Zašto ga ne povezeš kući?“

„Da, kako da ne!“- odgovarao bi Brzi. „Moram da odem do gradskog parka. Tamo uskoro počinje praznična predstava.“



Brzi nikada nije otvarao svoja vrata. Toliko je bio tvrdoglav!

U večernjim satima, vozao se po osvetljenom autoputu i provodio sate provlačeći se kroz nepregledne kolone saobraćaja. Ponekad je, čak išao i u pogrešnom smeru, samo da bi izazivao ljutito oglašavanje sirena.

I dok bi grad tonuo u san, Brzi bi odlazio u svoju garažu.

„Šta si video danas, nevaljali?“- pitala bi ga mašina za pranje kola, golicajući ga krznenim četkama.

„Video sam decu kako idu na eksurziju i u bioskop.“- odgovori Brzi.

„Da li si im ponudio vožnju?“

„Nikako! Oni iza sebe ostavljaju jako mnogo smeća!“- rekao je Brzi, mršteći se.

I, tako, jednom, Brzi se zatekao u tesnoj uličici. Bilo je vreme velikih gužvi, a on je pokušavao da se brzo provuče kroz dugačku, usku saobraćajnu traku koja se protezala duž nekoliko blokova.

Sasvim iznenada, ugledao je čoveka koji je žurio prema njemu. Istog trenutka, Brzi ga je opomenuo svetlima, ali čovek se nije sklonio, već ga je odlučno zaustavio i blokirao mu put.

 „Odvezi me u bolnicu!“- reče čovek. “Moj sin je bolestan. Ne idi nigde, molim te. Sačekaj me ovde.“


Kada je čovek ušao u zgradu, Brzi je pomislio da ode odatle jer nije bilo nikog da ga zaustavi. Ali nešto ga je ipak nateralo da ostane. Čovek se vratio, noseći malog dečaka u naručju i po prvi put do sada, Brzi je primio nekoga da uđe.

„Sada, sve zavisi od tebe, mali autobusu,“ rekao je čovek. „Požuri, ali molim te, nemoj nikoga da povrediš.“

To je bilo jedino što je Brzi mogao dobro da uradi - da bude brz. U stvari, on je poznavao sve ulaze i izlaze iz grada, pa je krenuo prečicom do bolnice. Skoro u trenu, stigli su na ulaz hitne pomoći.

Čovek je bio zadivljen. „Hvala ti, mali autobusu! Zaista si nam pomogao,“ reče on dok je bolničar smeštao dete na sto za preglede. Dok su u žurbi odvodili dečaka, on se okrenuo prema Brzom i uputio mu slabašan osmeh. 

Dugo nakon što su ušli u bolničku sobu, Brzi je stajao ispred vrata, razmišljajući o tome šta se upravo dogodilo. Osećao je da srce njegove male mašine pomalo preskače. Sunce je zalazilo, ulične svetiljke su se upalile, a on je i dalje ostao da stoji na ulazu bolnice. Brzi je bio tako ozbiljan i zabrinut, da su bolničari pored njega prolazili bez i jedne reči.

I tada, ugleda dečakovog oca koji mu se obratio smešeći se: „Hej, prijatelju!“ 

Niko do tada Brzog nije nazvao prijateljem. Osetio se zaista lepo.

„Da li si brinuo?“ upita ga dečakov otac. “E, pa više ne moraš. Stigao si na vreme. Sve je u redu i dečak će kući za dva dana.“


Brzi je glasno zatrubio od sreće. Odvezao je čoveka do kuće i uparkirao se, umoran ali srećan.

Sledećeg jutra, dok su dečakovi roditelji napuštali kuću, da bi otišli do bolnice, Brzi je već stajao ispred njihovih vrata. Na zadnjem sedištu se nalazio i poklon za dečaka. To je bila nova mapa grada u boji, sa svim različitim trasama, bioskopima, pozorištima, cirkusima, parkovima i drugim atrakcijama.

Brzi je proveo čitav dan pored bolnice. Nije odlazio ni na sekund, jer se plašio da će propustiti da vidi dečakove roditelje. Konačno, oni su se pojavili na vratima i zajedno krenuli prema njemu.

„Naš sin ti šalje veliki pozdrav!“ viknuli su oni.

Lice malog autobusa se ozarilo od sreće, a njegova svetla isijavala su topao sjaj.

Dogovorili su se da krenu po dečaka u bolnicu ujutru u devet sati. Dok je neuspešno pokušavao da zaspi, odlučio je da počne novi život.


Sutradan, rano ujutru, Brzi je stajao pored bolničkih vrata, osećajući da srce male mašine udara jače nego ikad. Iznenada, dečak je izleteo kroz vrata bolnice i potrčao pravo prema njemu, poskakujući veselo. Ponašao se prema Brzom, kao prema dobrom prijatelju kojeg nije video godinama.

„Zdravo!“ reče dečak. „Tako mi je drago što si ovde. Toliko toga imam da ti ispričam!“

I tako je Brzi postao prijatelj sa dečakom. Ali, zapravo, on je postao prijatelj sa celim gradom, zato što je shvatio koliko koristan može da bude za ljude.

Sada je Brzi, svakog jutra, prvi autobus na hladnim ulicama. On uzima prve putnike u ranim jutarnjim satima. Uvek dolazi na vreme i ljubazno pozdravlja svakoga ko uđe i izađe na njegova vrata. Taksi vozila mu druželjubivo namiguju dok se mimoilaze, veliki autobusi ga prosto obožavaju.

„Druže, da li je danas bilo puno posla,?“ upita ga mašina za pranje kola.
„Snaga nikada ne nestaje, ako pomažeš drugima!“ odgovori Brzi uz osmeh.



AUTORI CRTEŽA:
Deca iz našeg vrtića

Priče su preuzete sa sajta KABBALAH STORIES