петак, 29. мај 2020.

JEDNA PESMA


Jedna pesma
Autor: Cristlle Medanski
  
Daleko u dubokom plavom okeanu živeo je mali kit po imenu Finli. Ovo je bila  prva godina da se Finli s ostatkom svoga jata selio preko okeana u toplije krajeve. I, bio je veoma uzbuđen zbog toga. Jedva je čekao da dođe do toplih tropskih voda.

"Koliko još?" upitao je. "Jesmo li stigli?"

"Polako, Finli", odgovorila mu je majka, "ponekad kada tražiš stvari koje su van tvog domašaja propuštaš ono što je upravo sad ispred tebe".

Dok je plivao, Finli se osvrtao oko sebe, a gde god bi pogledao video bi sjajne ribe koje blistaju i skaču iz vode. Zbog toga je Finli bio toliko uzbuđen, osećao je da će pući od sreće. Brzo se odvojio od svoga jata i pojurio prema ribama.

Odjednom, uleteo je u ribarsku mrežu koja je plutala u vodi. Pokušavao je da ispliva iz mreže, da iskoči i izroni iz nje, ali toliko se zapetljao da više nije mogao ni da se pomeri.


"Pomoć!" vikao je Finli plačući, ali se toliko udaljio od svoga jata da sada više niko nije mogao da ga čuje.

"Možda me još uvek vide!" Finli je odlučio da počne da ispušta mehuriće iz rupe na leđima, stvarajući tako krug mehurića oko sebe.

Ubrzo, grupa galebova ugledala je mehuriće u vodi. Pomislivši da  su to ribe, zaronili su kako bi  ih ulovili za ručak. Tada su otkrili da je mali kit u nevolji. Istog trena, galebovi su zaboravili na svoj ručak.

„Drži mrežu! Drži mrežu!" vikali su jedni drugima.

Galebovi su pokušali da izvuku mrežu svojim nogama. Ali, iako je Finli bio samo mali kit, on zapravo i nije bio baš tako malen i mreža je počela da tone pod njegovom težinom.


Uznemireni, galebovi su počeli da viču i traže pomoć.

U blizini je plivala velika riba sa dugačkom sabljom na glavi – Sebastijan. Dok se divio svojoj prekrasnoj srebrno-plavoj sablji, odjednom,  začuo je komešanje.

"Uznemiravate me, zašto pravite takvu buku?" upitao je ljutito. "Zar ne vidite da ovde sunčam svoja peraja?"

"Upomoć! Upomoć!" viknuše galebovi. "Mali kit se upleo u mrežu!"

Kad je Sebastijan shvatio da je Finli u klopci, odmah je prestao  da razmišlja o sebi i brzo je počeo da seče mrežu svojom velikom oštrom sabljom kako bi oslobodio malog kita.

"Ura!" vikali su, sada, galebovi.


"Hvala vam prijatelji! Spasili ste mi život!" rekao je Finli. „Želeo bih da ostanem i igram se sa vama, ali moram da požurim nazad do svoga jata. Danas putujemo u tople vode“.

"Naravno, neka ti je srećan put!" odgovorili su prijatelji.

Finli je pokušavao da pronađe svoje jato, gledao je u svim pravcima, ali nigde nije video kitove. Maleni kit  im je čak i pevao, ali jato je bilo predaleko i nisu  mogli da ga čuju.

"O, ne!" - rastužio se Finli. "Izgubio sam se. Jato je već otišlo predaleko i ne mogu da čuju moju pesmu. Ooo, da li ću ih ikada naći?"

"Ne brini", reče Sebastian - "Ja plivam veoma brzo. Otplivaću do svojih prijatelja, delfina. Oni će ti pomoći da pronađeš svoje jato".


Kada su delfini shvatili da se mali kit razdvojio od svog jata, pridružili su se potrazi i počeli glasno da zvižduću i klikću ne bi li privukli pažnju ostalih kitova, koji ih ipak nisu čuli. Ali, čuo ih je Veliki plavi kit.

Veliki plavi kit je najveće i  najjače stvorenje u okeanu. Njegova pesma može da se čuje hiljadama kilometara daleko. On je u svom životu  čuo mnoge pesme, ali ovi zvukovi kliktanja i zviždanja su ga zbunjivali, pa je odlučio da otkrije o čemu se ovde radi.


"Kakva je ovo pesma koju pevate?" – upita Veliki kit i dopliva do njih.

"Ovaj mali kit je izgubljen", reče delfin, "i pokušavamo da mu pomognemo da pronađe put do svoje kuće".

Veliki plavi kit se nasmešio. "Ako me naučiš ovu pesmu", rekao je Finliju, "otpevaću je svim kitovima u okeanu i tako ću ti pomoći pronađeš put do svoje kuće".


Finli je brzo naučio Velikog plavog kita kako se peva ova pesma. Ubrzo, melodija malog kita je tako glasno odjeknula kroz okean da su sve ribe i životinje mogle da je čuju.

Kada su i kitovi čuli pesmu, brzo su shvatili da ih Finli traži. Odmah su uzvratili pesmom kako bi izgubljeni kit znao gde da ih traži.

Finli i svi njegovi prijatelji bili su oduševljeni kada su čuli kako im se vraća pesma kitova.

„Plivaćemo i leteti zajedno s tobom“, rekao je veliki plavi kit, „dok ne budemo bili sigurni da si se vratio svome jatu!“


Dok se grupa srećnih prijatelja sve više približavala toplim tropskim vodama okeana, kitovi su sve jače čuli najlepšu pesmu: galebovi su pucketali, Sebastijan je prskao vodom, delfini su zviždali, a Finli i Veliki plavi kit su pevali zajedno.

 Kada su kitovi čuli ovu prelepu pesmu, brzo su doplivali kako bi se  pridružili slavlju! Napokon, Finli je bio kod kuće sa svojom porodicom.

"Hvala vam prijatelji što ste mi pomogli da pronađem put do svog jata u velikom okeanu", rekao je Finli. "Nedostajaćete mi mnogo", dodao je tužno.

„Ne budi tužan, mali“, rekao je Veliki plavi kit. „Svi smo povezani poput kapi vode u okeanu. Kad zaista voliš svoje prijatelje, zauvek si povezan s njima. Gde god da se nalazimo u velikom svetskom okeanu, zajedno smo u jednoj pesmi!"



Priča preuzeta sa sajta KABBALAH STORIES





понедељак, 25. мај 2020.

ŠTA MOŽEMO DA NAUČIMO IZ BAJKI?




Michael Laitman
What Can We Learn from Fairy Tales? 
20. maj 2020. 

Šta možemo da naučimo iz bajki?

Naš put je jedna od promjena, gdje se suočavamo i savladavamo različite probleme i izazove kako izvana tako i iznutra, te napokon postižemo veliki i vrijedan cilj.

Bajke se temelje na sukobljavanju dobra i zla. Kabala navodi da nema jedne strane bez druge. Prema tome, da bismo hodali našim putem kao junaci, moramo stvoriti ispravan odnos prema prirodi, to jeste, izgraditi ispravnu vezu između plusa i minusa, tame i svjetla, dana i noći.

Bajke su nastale kako bi nas dovele do samog cilja. One prate ljudski razvoj kroz istoriju i zahvaljujući njima napredujemo.

Bajke tako postaju svojevrsna univerzalna biblioteka ljudske svijesti i duboko ukorijenjene mudrosti.

Moderator: Veoma zanimljivo i ovo je nešto što... ovo je obrazac koji se ponavlja u pričama. Antropolozi stvarno identifikuju ove faze izlaska, kao transformaciju u kojoj junak prolazi kroz njih i vraća se, nakon čega dijeli uvide koje je dobio. Mnogo puta junak otkriva novi svijet i vraća se u stari, njegov svijet. Tada on ima ova dva svijeta koja je iskusio. 

Odakle ovi obrasci, priče dolaze? Ovo je nešto što postoji u čitavom svijetu.

Laitman:  Kao prvo, to je nešto što je ukorijenjeno u samom čovjeku - da sanja, zamišlja te stvari - zbog toga što on uistinu želi da se to dogodi, da bude tako. 

Prema našem obrazloženju, znamo da ne može biti noći bez dana, kao ni dana bez noći. Mora da postoji ispravna veza između ove dvije strane. Svjetlost će sijati kao tama i ne može postojati jedno bez drugog. 

Prema  tome, sve ove priče, bajke... Njih nije izmislila neka baba, već ljudi sa naučnom pozadinom (iz svijeta nauke) i ispravnim stavom prema prirodi, koji su doživjeli iste ili različite pojave i tako dalje.

Moderator: Platon je, takođe, govorio o ovim konceptima, u značenju da su ovo stvari koje su ukorijenjene duboko u nama ljudima i da stoga imamo očekivanja da će se možda ove priče obistiniti. Može li se to dogoditi?

Laitman:  Ako u nama nešto postoji, to je zato da bismo ga upotrebili za krajnji cilj. Takođe, i ove bajke postoje u ljudskoj vrsti kako bi nas dovele do krajnjeg cilja. I, samo da napomenem da su ovo priče koje prate čovječastvo kroz istoriju i na kraju im se čovječanstvo uvjek vraća i želi da one postanu istina. 

Podsvjesno, mi živimo ove legende i ljudi se, prije svega, razvijaju uz pomoć njih. 

Moderator:  Ovo je veoma zanimljivo. To znači da ove priče... One imaju mjesto u našem razvoju kao ljudskih bića.

Laitman: Naravno. Imate ih u svakoj naciji, kulturi... Čak i u nacijama i kulturama koje su međusobno nepovezane, ali možete vidjeti da postoje paralelne crte... priče o životinjama, ljudima, junacima.  Sve je to veoma slično, kao da dolazi iz jedne opšte biblioteke, što je inače - uistinu tako. 



четвртак, 21. мај 2020.

MRAVI, MALI KOMBAJNI



MRAVI, MALI KOMBAJNI

Ovo je priča o malenim, hitrim mravima, koji rade vredno kao kombajni. Iako su izgledali slično, svaki mrav je bio drugačiji. Neki mravi su skupljali seme, a neki su ga sortirali. Neki su kopali skladišta za semenje, a drugi su gradili skrovište.

Tokom čitavog leta, mravi su skupljali seme i čuvali ga u svom skrovištu.


Herbi je bio jedan od tih malenih mrava. Jednog dana popeo se na tanku travčicu kako bi uzeo seme, ali biljka se uvijala pod njegovom težinom i on je pao na zemlju.

"Uff!!" reče Herbi "možda bih mogao da sakupljam seme i sa zemlje”. 

Žmirkao je i treptao, ali nije mogao da vidi nijedno seme ispod biljke. Herbi se kretao od biljke do biljke tražeći seme sve dok nije čuo ostale mrave kako se okupljaju i kreću nazad u skrovište.

"O, ne", reče Herbi, "nisam našao nijedno seme." 

"Ne brini, Herbi! Hajde! Možeš da pomogneš da odnesemo ovo seme u skrovište", rekao je drugi mrav kad je projurio pored njega.

Kad se vratio u skrovište, Herbi je odlučio da sada odustane od sakupljanja i proba da sortira seme. 

„Danas je bila dobra žetva! Sakupili smo puno semenki!“ rekli su ostali mravi.
"Oh, hmm da, vidim!" reče Herbi. Ali uistinu, Herbi se mučio da vidi tako sitno seme i bilo mu je jako teško da ga sortira.

"Možda moram da pregledam oči", reče Herbi. "Mislim, ove semenke su vrlo sitne... Mislim, možda bi trebalo da ih uvećamo!"

"Herbi, prijatelju moj", predložio je drugi mrav, "možda bi mogao da probaš da kopaš ili da gradiš." Nastavio je: "Nema potrebe da se brineš, postoji mnogo toga što možeš da učiniš kako bi nam pomogao."


"Hvala! Dobra ideja!" reče Herbi s nestrpljenjem. "Pokušaću s kopanjem!"

Herbi je pošao u tunel koji je vodio u skrovište. Tamo su mnogi mravi već radili zajedno. Neki su kopali, a drugi su iznosili gomile blata,

Herbi je brzo pronašao mesto pored kopača koji je s oduševljenjem kopao i skupljao ogromnu gomilu od blata. 

"Hej, nisam te ovde ranije viđao!" reče kopač.

"Ovo je moj prvi dan kopanja!" uzbuđeno je reklao Herbi.


"Nije ništa teško, prijatelju" rekao je kopač „samo izvlačiš lopatom blato i prebaciš ga sa strane, onda ga ponovo izvlačiš i premestiš. To je dobra vežba! Slobodno me pozovi ako ti zatreba pomoć".

Herbi je pokušao da kopa, ali blato je bilo jako tvrdo. 

Odjednom se na njega sručila velika gomila i prekrila ga. 

"Mmm, da, znam šta mislši!" reče Herbi, kašljući i čisteći se.

"Zašto ne pokušaš da izbaciš blato iz tunela?" upita kopač.


Herbi je bio razočaran. „Mislim da ću, možda, prvo da izađem malo napolje na svež vazduh“, rekao je tužno.

Napolju je Herbi video mrave koji nose šljunak i seku travu za izgradnju skrovišta.

"Konačno, ovo izgleda kao nešto važno što bih mogao da radim i ja kako bih pomogao mojim prijateljima!" reče Herbi i požuri da im se pridruži.

Prišao je da uzme šljunak, ali bio mu je pretežak i srušio se pod njegovom težinom.

"Lako je" rekao je drugi mrav i skinuo šljunak sa Herbija. „Zašto ne nosiš travu? Nju samo treba čvrsto da držiš, kako ti ne bi odletela."


Sada je Herbi uzeo travu. Kad je krenuo prema skrovištu, dunuo je vetar i on ju je ispustio. Počeo je da trči za njom, ali vetar je  travu nosio sve dalje.

"Pusti, neka ide.To se svima dešava!" doviknuo je drugi mrav.
„Stići ćeš je sledeći put.“

"Uh!" stenjao je Herbi. „Ja ne mogu da nosim ni to malo trave!“

Obeshrabren, Herbi je prestao da pokušava da sakuplja, sortira, kopa ili gradi. Samo se snuždio pored skrovišta i gledao kako svi ostali mravi jure oko njega.


"Nije u redu" mrmljao je samom sebi. „Mora da postoji nešto važno što mogu i ja da uradim.“

Tada je Herbi prvi put napustio skrovište. Izašao je iz kolonije i krenuo na put!
Stojeći sam na livadi, Herbijeve oči su primetile da je sve nekako veliko. Trava je bila toliko visoka da nije mogao da je sagleda, čak ni na vrhovima svojih prstiju. Kvrgavi korov je na zemlji stvarao džinovske senke. Veliki insekti zujali su oko njega. Odjednom, Herbi je osetio da je veoma, veoma mali. 

Osetio se malko bolje tek kad je primetio da se pored njega nalazi drugi mrav. Ali, kad mu se približio, video je da to ipak nije mrav, nego pauk.


"VOV!" rekao je Herbi. „Ti mora da si veoma snažan. Kladim se da ti možeš i da sakupljaš i da sortiraš, kopaš i gradiš brže od bilo kog drugog mrava!"
"Naravno!" reče pauk.

"Možda bih mogao da ostanem i da ti pomognem", rekao je Herbi.

"Da mi pomogneš? Kako jedan maleni mrav može da mi pomogne?" pitao je pauk.

Ovo je malenog mrava jako rastužilo. Pre nego što je Herbi uspeo da bilo šta kaže, čuo je da ga neko doziva. "Herbi?" zvao ga je neko.


Ovaj glas mu je zvučao tako poznato. Herbi se okrenuo prema mravu koji ga je  dozivao.

„Herbi! Kako sam srećan što te vidim! Svuda smo te tražili. Dođi da te vidim. Hmmm" rekao je mrav dok je gledao Herbija. "Dobro mi Izgledaš. Tako smo se brinuli za tebe".

"Nisam hteo da brinete", reče Herbi. „Zaista sam pokušao da sakupljam i sortiram. Trudio sam se da kopam i gradim".

„Oh, Herbi, ne moraš da objašnjavaš. Svi znamo koliko si naporno radio."
"Stvarno?" upita iznenađeno Herbi.


"Naravno!" rekao je mrav. „Nije važno koliko posla može da učinini svaki mrav sam; važno je da radimo zajedno! Kad radimo zajedno, svaki mrav oseća snagu cele grupe."

Herbi je ponovo bio srećan i veselo poskakujući vratio se u koloniju!

Došao je kroz tunel u skrovište i brzo pronašao mesto pored kopača.
"Hej, vratio si se!" rekao je kopač.

"Da", nasmejao se Herbi, "dobio sam snagu cele grupe i sada se osećam mnogo jače!"




Priča preuzeta sa sajta KABBALAH STORIES



петак, 15. мај 2020.

POSEBNO BLAGO



Posebno blago

U šumarku javora, na rubu senovite zelene šume, živele su tri male veverice po imenu Rasti, Sparki i Džindžer. Tokom cele zime prijatelji su se priljubljivali jedan uz drugog unutar visokog stabla čekajući da stigne proleće. Napokon, jednog jutra, vedar sunčev zrak veselo je zaplesalo između drveća, najavljujući prvi dan proleća.

Rasti je skočio iz skrovišta i uzbuđeno pozvao svoje prijatelje: "Džindžer, Sparki, vreme je za izlazak i igranje!"

Trljajući sanjive oči, Džindžer je izvukla glavu iz skrovišta. "Ooooh", reče zevajući, "kako sam mogla da propustim igru s prijateljima!"

"Požuri, Džindžer!" pozvao je Sparki, „Trčimo u šumu da tražimo sočne bobice. Nedostajalo mi je leto i jagode!"

Džindžer je brzo skočila sa stabla i troje prijatelja zajedno su otrčali kako bi pronašli zrele bobice. Čitava šuma je bila užurbana. Ptice su pevale i letele nebom. Seme je klijalo, voćke su cvetale, a kiša je oprala šumu u moru zelenog lišća.

Ubrzo se leto pretvorilo u jesen i veverice su počele da traže orahe i žireve kako bi ih spremile za hladne zimske dane.



Jednog dana tri vjeverice su stigle na mali proplanak nasred šume. Rasti je iznenada povikao: „Gle, našao sam orah! Vau, razlikuje se od bilo kojeg oraha kojeg sam do videla!"

"To je NAJVEĆI orah koji sam ikad video!" - zapanjeno je rekao Sparki. Uzeo je orah i otresao ga, praveći buku. "Kakva tvrda ljuska!" rekao je.

"Zvuči kao da je unutra OGROMAN orah", složla se Džindžer. "Mislim da bi ovakav orah bio vrlo ukusan!"

"Hajde da ga pojedemo!" predložio je Rasti.

"Mislim da ne treba da ga pojedemo", rekao je Sparki. „Ovaj orah je poseban - pravo blago! Mislim da nigde na svetu ne postoji ovakav orah." 

"Ali, nas je troje, a orah je samo jedan", zamišljeno će Džindžer. "Šta nam je činiti, šta da uradimo?" 

"Sad je još toplo", rekao je Sparki, "i još imamo dosta hrane. Mislim da treba da zakopamo orah u zemlju za slučaj da nam ponestane hrane tokom hladne zime. Kome ponestane hrane, može da se vrati ovde i iskopa ga".


Sve tri veverice složile su se da je to najbolja ideja, pa su zakopale orah pored velikog brda na proplanku.

Uskoro je stigla zima. Jednog snežnog jutra, Rasti je otkrio da mu ponestaje hrane. "Znam", pomislio je, "otići ću na proplanak i pronaći orah koji smo zakopali". Ali, dok je išao putem, prošao je pored svog omiljenog stabla jabuka.

Uvidevši da je na drvetu ostalo nekoliko trulih jabuka, Rasti je zastao. "Te jabuke možda neće imati tako dobar ukus, ali uzeću  ih umesto oraha", odlučio je. "Možda će mojim prijateljima trebati orah više nego meni".


I tako, Rasti je uzeo trule jabuke i otrčao nazad u svoju toplu kuću unutar stabla.

Kako su se nastavljali hladni zimski dani, veverice su se skupile duboko u stablu drveća. Onda je jednog dana počeo da duva snažan vetar koji je odneo Džindžer iz njenog ugodnog skrovišta daleko preko šume! Džindžer se uplašila i zaprepašteno osvrnula oko sebe. Visoko drvo javora se srušilo i stanište se raspršilo po šumi. Džindžer je počela da skuplja polomljene grane i grančice kako bi napravila novo stanište, ali sva hrana je nestala. Setila se oraha kojeg su zakopali i odlučila da ode po njega.

Na putu do proplanka, Džindžer je ugledala mali grm borovnice s nekoliko malih, suvih bobica koje su još bile zakačene za gole grane. Zastala je i načas razmislila: "Orah bi verovatno imao bolji ukus od ovih smežuranih starih borovnica, ali šta ako Rasti i Sparki ne budu više imali šta da jedu? Možda će jednom od njih trebati orah više nego meni?" I tako je ubrala borovnice i vratila se u svoje novo skrovište.


Zima je gotovo prošla kada se Sparki odlučio da prošeta kroz tople sunčeve zrake koji su sijali ispred njegove kuće. U tom trenutku je pokraj Sparkijeve kuće prošao gladan medved koji se rano probudio iz zimskog sna. Medved se popeo na drvo, uzeo svu hranu koju je Sparki sačuvao i nije mu ostavio ništa što bi mogao da pojede. Kad se mala veverica vratila kući, otkrila je da je sva hrana nestala.

Sparki je u početku bio veoma zabrinut. Ali, tada se setio oraha i otrčao prema proplanku. Bio je iznenađen kada je video da tu rastu i sveže pečurke. "Neću uzeti orah" pomisli Sparki. "Možda će mojim prijateljima trebati više nego meni". Umesto toga, sakupio je pečurke i požurio natrag do svog skloništa na drvetu.


Stiglo je proleće, a onda i leto, a troje prijatelja odlučilo je da zajedno obiđu orah. Pored brda na proplanku otkrili su veliko iznenađenje: izraslo je malo stablo prepuno oraha! Veverice su brzo jedna drugoj ispričale svoje zimske avanture, kako je svaka odlučila da sačuva poseban orah za svoje prijatelje. Shvatile su da je njihovo prijateljstvo postalo jače, baš kao što je i jedan orah prerastao u drvo prepuno oraha.

Ispunjeni srećom, prijatelji su odlučili da podele ovo veliko otkiće s drugim šumskim životinjama. Vest se brzo proširila šumom. Ubrzo su sve životinje došle na proplanak da im se pridruže. Odmarali su se i igrali zajedno i priredili ukusnu gozbu s orasima.

Veverice su se zagrlile i nasmejale. Napokon su shvatile da je orah zaista posebno blago jer ih je naučio da ljubav i deljenje donosi puno veće dobro od uzimanja!


Priča preuzeta sa sajta KABBALAH STORIES


уторак, 12. мај 2020.

PRIĐI BLIŽE





Priđi bliže
Tekst - Jackues Davei
Kompozitor - Žak Duiv, Assaf Avidar


Kraj je dana, pada noć, pogled luta
a telo gori, i sasvim sam sam –
tražim pomoć i za tren svi ste ta
kazaljka na satu koji stalno gledam,
tražim pomoć i za tren svi ste ta
kazaljka na satu koji stalno gledam

Koliko još razdvajanja, da bismo se spojili?
Zagrljaji, dodiri, sve je prazno bez bliskosti.   
Koliko još razdvajanja, da bismo se svi spojili?
Zagrljaji, dodiri, baš sve je prazno bez bliskosti.   

Vrelina odlazi, al’ reči ostaju, kao na steni
Sa suvih usana milina teče bez kraja
Ceo grad je utihnuo sada, a moje srce
Zove svakog, svakog od prijatelja
Ceo grad je utihnuo sad, a moje žedno srce
Zove, svakog prijatelja

Koliko još razdvajanja, da bismo se spojili?
Zagrljaji, dodiri, sve je prazno bez bliskosti.   
Koliko još razdvajanja, da bismo se svi spojili?
Zagrljaji, dodiri, baš sve je prazno bez bliskosti.   
Zagrljaji, dodiri, baš sve je prazno bez bliskosti    


MARIJA I BOJE


Фотографија корисника Druzionica Mastaonica


Marija i boje
Nađa Rafaeli

Nekada davno živela je devojčica, koja je volela da crta više od svega na svetu. Zvala se Marija. Ona bi svakog dana crtala na bloku za crtanje, u svesci,  na listovima papira, pa čak je ponekad crtala obojenom kredom na stazi ispred kuće. 

Svakog jutra, kada bi se probudila, Marija je žurila za sto, gde su bile izložene njene boje i olovke u boji. Do doručka, već je imala dva ili tri crteža. I svake večeri Marija bi pitala: „Molim te, mama, mogu li da napravim još jedan poslednji crtež? Još samo jedan, obećavam."

I tako, jednog popodneva, Marija je bila jako pospana. Tek što je počela da crta, osetila je da joj se jako spava, da jedva drži oči otvorene, tako da je utonula u san sa četkicom u ruci.

Dok je Marija spavala, sanjala je najdivniji san. Sanjala je da je bila u zemlji punoj boja. Tamo je upoznala „crvenu“, „žutu“, „zelenu“, „plavu“ i „belu“ boju. Boje su imale veoma jednostavna imena, ali svaka je imala svoju ličnost; nisu postojale dve iste.

Crvena je odmah zatresla Marijinu ruku i predstavila se. Oduvek je želela da bude prva u svemu i ničega se nije plašila. Bila je vedra, hrabra i sigurna u sebe. Verovala je da može da uradi sve!


Žuta je bila vrlo prijatna za razgovor. Volela je prijatne stvari koje su joj bile poznate. Njena omiljena hrana bile su palačinke. Svakog dana Žuta je izlazila napolje i navodnjavala maslačke svojim velikim, žutim lončićem za navodnjavanje.

Plava je obožavala sanjarenje. Pisala je pesme i mogla bi provesti sate gledajući nebo, oblake i jezero. 

Zelena je bila vrlo ljubazna boja. Od jutra do večeri vozila bi se na biciklu kako bi se brinula o biljkama i životinjama. 

A Beli, on je bio mađioničar. Ponekad bi nestao, a zatim bi se neočekivano pojavio negde drugde. Voleo je sve što je neobično i mogao je da radi magične trikove koristeći bele miševe. 

Sada je svaka boja želela da stvori divnu sliku za Mariju. 

Crvena je povikala: „Ja sam prva!“ i požurila da odabere najbolju četkicu za farbanje. 
Žuta je odlučila da prvo pojede nešto. Plava je, kao i uvek, dugo vremena sanjala o tome kako bi mogla da izgleda njena slika.


Zelena je odmah krenula na posao; potpuno je prekrila celu stranicu ne ostavljajući prazne tačke. 

Beli se izgubio u mislima i jednostavno je nestao u retkom vazduhu. 

Tada je nastao najuzbudljiviji trenutak. Sve boje su Mariji poklonile svoje poklone. Pažljivo je pogledala prvi crtež, a zatim polako rekla: "Žao mi je, ali to mi se uopšte ne sviđa. Izgleda kao plamen vrele vatre." 


Tada je Žuta pokazala Mariji svoj crtež. „Žao mi je, ali ima previše sunca i peska; to je poput pustinje. Nema ni jedne kapljice vode. Ne mogu da postavim ovakvu sliku na moj zid." 

Tada je bio red da Plavu da preda Mariji poklon. "Oh, draga", povikala je. „Kakvo je ovo beskrajno more! Mogla bih otplivati negde, jako daleko i izgubiti se. Gde god pogledam, samo je voda! " 

Zelenin crtež joj se činio poput guste, zastrašujuće šume. Ko zna kakve sve životinje lutaju po toj šumi! 

I, koliko god se Marija trudila, ona nije mogla ništa da vidi na crtežu Bele boje. 
Boje su razočarano pognule glave. Imali su najbolje namere, ali nijedna nije usrećila Mariju. 


„Ono što stvarno želim je slika mora, vedrog sunca, šume, ptica koje lete u vazduhu, cveća koje raste u polju i jagodičastog voća“, objasnila je Marija. „Volela bih da bude veverica koja traži orahe na drvetu, zmaj koji leti na nebu i kuća u daljini sa krovovima od crepa. 

Dečak i devojčica bi tamo živeli, a njihov bi prozor bio otvoren i gledali bi napolje sa osmehom na licu. Da li biste mi nacrtali takvu sliku? Sigurna sam da bi to bilo zaista lepo i to bi me usrećila", rekla je Marija.

U početku je Crvena želela da sve proba sama, ali je shvatila da nema načina da to uradi bez svojih prijatelja. Kako bi bez njih naslikala travu, more i pesak? Tako, boje su odlučile da rade zajedno. 

Žuta je nacrtala sunce, suncokret u polju i kuću. Plava je obojila nebo, more i loptu za decu koja se igraju.


Zelena je nacrtala šumu i travu. 

Beli je napravio dim iz dimnjaka, oblake na nebu i rodu u daljini. Svako je uradio svoj deo kako bi Mariju učinili srećnom. 

I bila je! Na Marijino oduševljenje, nastala je vedra, vesela i zaista lepa slika. Marija je pomislila kako je divno gledati u takvu sliku. 

Ali, kada je pružila ruke da je uzme, iznenada se probudila. Na njeno zaprepašćenje, slika je visila na njenom zidu, i sve boje su svetlucavo iskrile! Od tog dana, slika je uvek podsećala Mariju da baš kao što su boje potrebne za zajednički rad, tako ni ljudi ne mogu da stvore ništa lepo jedan bez drugog.

Фотографија корисника Druzionica Mastaonica


Priča preuzeta sa sajta KABBALAH STORIES